Ruža, baba Ruža, tako smo je brat i ja zvali od detinjstva, pravo ime joj je bilo Ružica, bila je maćeha moje majke. Za razliku od Ljubice, Ruža nas je mazila i bila čak preterano pažljiva i brižna prema nama. Radmila, moja majka i baba Ruža su skoro svaki dan bile jedna kod druge, stanovali smo blizu, ali štono se veli, iz aviona bi i ravnodušan posmatrač mogao primetiti da njih dve imaju međusobno rpu nerazrešenih računa! Nisu mogle
Ljubica je bila majka mog oca i po sili bioloških zakona, moja baba. Bila je to umna ali hladna, proračunata i sebična žena. Ne sećam se da me je ikad poljubila ili pomazila. Pre je moglo zasjati sunce u ponoć nego osmeh na njenom licu. Lice joj je bilo maska mrzovolje i nezadovoljstva. Sve što je radila a morala je i to ponekad, radila je kao od bede, preko volje, otaljavala ga.
Pronašla sam te na B92 blogu, samo što nisam pala u nesvest! Koliko je godina prošlo da smo se sreli, dvadestpet, ne, više, skoro trideset! Pročitala sam sve što si pisao i iskreno da ti kažem bila sam razočarana što me nisi makar spomenuo! Verovao ili ne, ja često pomislim na tebe i na one naše godine. U trenutku sam, možda je ludo i blesavo, odlučila da sama napišem nešto o tebi i sebi. Možda će ti zvučati zaslađeno, možda
ddsonik, prijatelju, ovaj post posvećujem tebi
Veli mene jednom Miko Petrović :
Bruka je i grdilo što ođe sjedimoi pijemoa KAPELU SIKSTINUnijesmo ni
počeli !
Ko žurio vrat slomio, rekoh, а čaša Loze mi se
Ispražnjen, očišćen, čist um. Neću se ovde i sada baviti Kritikom čistog uma, ostavljam to po strani ili za drugi neki put, uostalom zašto i zbog čega, otKANTovano je to davno. Dakle, čist um! NIRVANA podrazumeva, uz dugotrajno, posvećeno, uporno i predano vlastito mentalno, fizičko i fiziološko učešće, dostizanje potpunog pročišćenja, očišćenja, ispražnjenja uma. U Milarepi se
Vaš san koliko god bio bizaran (kako kažete), izuzetno je zanimljiv.
Prizor uske neosvetljene uličice, otškrinutih drvenih vrata kroz koja dopire slaba
svetlost (u snu pretpostavljate petrolejki), zatvorene žaluzine, pišete, plave boje
iako to u snu zbog mraka ne možete da vidite ali znate(!), vi koji se krećete tom
uličicom ali sebe ne vidite, vi ste kamera koja snima prizor. Dižete pogled, u
uskom pravougaoniku
Nije prošlo ni hiljadu tri stotine četeres i osam godina odkako su nesoji raspeli
Hrista, zadesimo se Miko Petrović i ja u Firencu. Nekad lijep i prelijep grad a sad grdilo! MASKA CRVENE SMRTIpoodila Firencu i sve zavila u jad i čemer! Popadao narod ka snoplje, mrci se raspadaju po ulica, bazdi do neba ! Nema se đe sjest i popit što. Nije bilo druge no da se Bogu
Tri godine kako su Kulturni Centar zatvorili dušmani (na neskrivenu radost moje a i ostalih žena, supruga i devojaka) pa se mi preselili 300m dalje u Srem.
Sedimo skoro dva sata Dejan i ja u Srem-u kod Mice i upražnjavamo Lozu.
Pustoš je svud oko nas. Nema čak ni Cijana nos da promoli. Mica sela za naš sto, puši i pije kafu iz nekakve šoljetine, nokšira. Nismo dovoljni sami
Verujem da se sećate filma Gorana Markovića: Majstori, majstori.
Dragi Antonio,
Ovo pismo počinjem citirajući Kafku : Zar nećete da nam se pridružite? upitao me je jedan poznanik kada me je posle ponoći video samog u jednoj kafani koja
je bila takoreći prazna. Ne, neću, odgovorio sam mu.
Dobri moj Antonio, sve češće se tako osećam i najradije bih kao Franc da me svi
ostave na miru! Oduvek sam voleo samoću...ili bolje reći osamljenost.