Sve je realno, ne irealno niti virtuelno, realno je, kao da se hoda ulicama tog grada.
Jedna od veoma čestih ljudskih čežnji je da se istovremeno bude svugde po planeti, posebno u gradovima koji je diče posebnošću a gde je mnogima otežan pristup iz raznih, uglavnom lukrativnih razloga pa se iznalaze različiti načini ne bi li se do željenih predela i urbaniteta doprlo. Uobičajeno je da se namernici (oni što ih čežnja razapinje a prilike ih sputavaju da se na put otisnu) laćaju geografske karte predela ili plana grada iz bedekera za turise, tu nalaze odgovor, neki put i zadovoljenje svojih htenja. Drugi pak, koji mogu da učine situaciju prihvatljivu sebi i svojim putešestvenim izazovima i namerama pripremajući se za poduhvat, pre otiskivanja na poletanje proučavaju iz mapa okruženje gde će se naći po sletanju kako bi navikli svoju ljubopitljivost na budući doživljaj ali u meri da im se ne pokvari iznenađenje bez koga putovanje gubi draž. U oba slučaja, i jedni i drugi, mada sa veoma različitim i sasvim udaljenim porivima, čine dakle isto, hvataju se geografske karte, plana grada i bedekera.Zatekoh se jutros u apoteci kod železničke stanice da kupim aspirin a onda uđe ona mečka, još bunovnija nego juče, tetura neispavana i traži neke pilulice za spavanje, mumla kroz zube da joj je zimski san neophodan na ovoj zeznutoj planeti, daju joj ali ona nema da plati, dam sitnu kintu za te pilule, uze ih, proguta iz mesta i ode uz Balkansku ...
Posle je nisam više video, ako je sretnete nađite joj se pri ruci ... sugrađaninu uvek treba pomoći ....
Prikazanje srBske retorike ... I ZAPAD I ISTOK I NA SVE STRANE DOBRO JUTRO ...
... sve jedno koja zagrize, istočna ili zapadna ... plivanje i plutanje u mestu sledi ...
Pre tri godine sam pisao o Starom sajmištu pa eto, opet da podsetim jer se u međuvremenu ništa tu nije dogodilo. Ne izgleda ni da hoće ali upravljam se po onoj mantri o nadi koja umire poslednja ...
Prolazeći pored tog zapuštenog arte facta obnovio sam sećanje i vratiše mi se priče odvajkada i kako je to bilo, kao i uvek kada mimohodim tuda. Prvo je, tridesetih godina prošlog veka, pred Drugi svetski rat, bilo sajmište, grupa objekata oblikovanih u najboljem maniru tada vladajućeg mišljenja u urbanizmu i arhitekturi i jeste bilo značajan doprinos evropskoj provinijenciji modernog Beograda. Staro sajmište je izgrađeno za potrebe kontakata sa Evropom, mesto za komunikaciju sa svetom, za razmenu ideja, umeća, robe i dostignuća civilizacije, i kako je ko i dokle stigao, pokazivao je to ovde blizu reke Save u Beogradu. Posle je stigao rat i sajmište je Gestapo pretvorio u prihvatni logor, pripremu za stratište, a pri kraju rata, 1944. godine, saveznici su logor bombadrovali i srušili znatan deo građevina. Posle pobede u ratu, nova država je imala preča posla od bavljenja Starim sajmištem i predmet je odložila u ladicu, sa namerom da o time misli kasnije.
Skadarska ulica je u Beogradu, zovu je i boemska četvrt (sic!) mada to nije sasvim tačno jer su se ljudi sa izvornim kodom boema odavno povukli na druge za njih održive lokacije, zamenili su ih ovde u Skadarskoj neki tipovi (ovo „tipovi“ nije pežorativno, upotrebljeno je da se obeleži vrsta – tip jedinke koja pripada nekoj grupi) a koji pretežno piju i jedu tradicionalno pripremljena jela, žele da budu tu viđeni, da im se doda i prikači epitet boema jer im je rečeno da to podiže rejting i za razliku od onih prvih bave se nekim probitačnijim zanimanjima koja im omogućavaju da u Skadarlijskim kafanama mogu platiti račune. Ima i dosta stranaca koje su navukli, kao i većinu turista, pasusima i fotkama iz bedekera, da će tu doživeti autentičnu etno ili starobeogradsku atmosferu sa boemskim aditivom.
Već neko vreme, možda dve tri godine, se priča po gradu a pisalo je i u štampi da će Skadarliju rekonstrukcijom arhitekture i vraćanjem iščilelih sadržaja vratiti u devetnaesti ili početak dvadesetog veka, revitalizovaće je i sve udesiti da bude kao onda što je bilo.
Sinoć prođoh Trgom Republike, to je onaj trg u centru grada gde je Narodni muzej pokriven već evo drugu godinu skelom i platnom po receptu Potemkina, Narodno pozorište, zgrada Riunione, Dom štampe ali na drugoj strani opstaje Staklenac iza koga viri jedna divlje izidana zgrada koja se ruga svemu tome. Na to sve navikli se Beograđani pa i ne gunđaju mnogo osim nekih zaludnih čistunaca koji nemaju druga posla a stalo im je do toga da im grad izgleda gradski. Pojma nemaju šta sve može još da se desi a, boga mi, i desilo se.
Dakle u mimohodu Trgom videh nekoliko montažnih drvenih
Samo neka kritika po blogovima svega okolo, nisam ni ja drugačiji, znam da je to odušak i pomoć neophodna ali ima još po nešto, poetski i duševno što može da bude od pomoći a nekako se zaboravilo i samo lebdi negde u blizini ...
Susret za kojim svi čeznu a neće da kažu glasno čak ni komšiji ... pa eto ja da pomognem sa malom žvrcom ne bi li se odvažili ...
Ne mogu da odolim a da ne podelim ovu ideju, a zovu je i plan, sa vama a koju mi je dojavila negde pred zoru jedna roda pre nego je odletela u tople krajeve ... zabole nju ...