Aktuelna nevolja sa poplavama je u prvoj fazi prošla i sada je ostalo da se ljudi i država bave sa posledicama i priča o tome se razvija, kako dalje, odakle pare, traženje pomoći od koje kuda, pa dobrovoljci, vojska, Evropa, Rusi, pa sami ugroženi da rade a ne da samo kukaju i svi se trude da poprave šta se može, misli se naravno na posledice te „kataklizme bibliskih razmera". Onda, kad su vlasti udahnule vazduh, sledi tužna priča o tome da država, posebno ona što je nekoć smenjena, nije dovoljno ulagala u održavanje vodotokova i kanala i nasipi nisu popravljani, pa sadanja vlast nije mogla za tako kratko vreme od kad troši dužnosničke fotelje da uredi sve kako treba, da popravi tu aljkavost onih od pre, a taman je počela i tek sada će da na tome poradi.

Usput je nađen i dobar izgovor, nepogoda je bila takvih razmera da se tu ništa nije moglo. Stereotipan i izanđao izgovor ali izgleda efikasan i za pobožni narod prihvatljiv, posebno onaj (izgovor) gde se za sve što beše sa vodom koja je ničim izazvana nadošla svaljuje krivica na Boga mada se ne zna da li je to učinio namerno, da kazni ili u najmanju ruku da opomene ili mu se samo omaklo.

 
2014-05-30 10:14:51
Društvo| Život

Iz beležnice 30.05.2014 u petak

Đorđe Bobić RSS / 30.05.2014. u 11:14

Konačno je gotovo sa tim načinima koje je započeo drug Tito kad je ono oslobodio zemlju i pobedio sa saveznicima iz drugih država fašizam i napravio novu državu gde se između ostalog radilo i o uvođenju društveno odgovornog načina brige o ljudima putem socijalnih mera kao osnove za postojanje novog državnog svetonazora kao što je pomoć nemoćnima, trudnicama, porodicama kojima se desilo mnogo dece, osobama sa nedostatkom i onemoćalima, starima koji ostadoše sami i onima koji nisu u stanju da sami sebi obezbede preživljavanje. Te mere su trajale sve do pre neki dan i nisu ih režimi koji su se menjali učestalo posle Titovog doba menjali, neki put bi ih umanjivali ili unapređivali ali su opstajali i bili od velike korisiti ljudima koji su za tom društvenom brigom bili potrebiti.

 
2014-05-28 10:02:33
Društvo| Kultura| Moj grad| Umetnost

GRAFITI ...

Đorđe Bobić RSS / 28.05.2014. u 11:02

... (изборни) графит у Помпеји "ти упијајући воду вероватно си већ потонуо" - Помпеја, кандидати за Дуумвират у години ерупције Везува (79.г.)

Nije, zaista nije u pitanju upoređivanje ili nalaženje neke tajne veze ili obnova istorije kao majke učiteljice života a ponajmanje sve to ima veze sa sadanjim dužnosnicima na državnom ili lokalnom nivou, mada ni takvu mogućnost ne treba gurnuti pod tepih ako je neki od prevelike nadošle vode preostao. Ovde je reč o grafitima i samo njima. Dakle, grafit je poruka koja se šalje javnosti u bilo kom društvenom i urbanom okruženju I vremenu jer grafitičar je drugačije ne može saopštiti. Kaže se da grafiti pripadaju supkulturi velikih gradova i iskazuju, pre svega, mada to zvuči kao stereotip, buntovan stav prema građanskim normama. Što je manje slobode, lične i društvene u urbanom okruženju, grafiti na zidovima su brojniji i podrazumevajući deo urbanog jezika, aktuelne i autentične poruke. I onda, opet od početaka: "Zapanjen sam, o zide, da se još nisi srušio pod težinom tolikih gluposti napisanih na tebi!„ je pretekli grafit izgreban na zidu u Pompeji, onomad pre volje vulkana da sve to zatrpa. Od tada, Bilo je toga još kojekuda odvajkada pa posle radoznalog otkopavanja registrovane su poruke prenete grebanjem po zidu, posle uz napredak pisalo se kredom ili nekom biljnom bojom sve do danas kada se to čini sprejom. Grafiti traju, događaju se neprekidno kao deo bilo koje civilizacije mada nepriznat i u najvećem broju slučajeva nije dobro gledan.

 

Poplave uzrokovane „Tamarom" ljutito ciklonski nastrojenom nad Balkanom i tako velike da nema nijednog dovoljno starog koji bi se setio kada nešto slično beše ovuda. Desilo se i onda na brzinu, preko noći, grade nasipe da spasu šta se spasti može, sele ljude na bezbedno jer je voda u gradovima stigla do visine koja ugrožava živote. Premijer ide okolo i kuka da je ovo sve strašno, širi beznađe i strah umesto da pokaže kao vođa da ima nade i da će se nevolja prebroditi i slika se u ulozi neposrednog spasioca ili doturača namirnica i drugih potrebština umesto da sedi na komandnom punktu i komanduje, kontroliše, predviđa I organizuje. A hiljade ljudi po sportskim halama ili već gde čekaju da voda ode iz njihovih naselja pa da se vrate i počnu obnovu tamo gde se to može a gde ne da vide kako će u novi život da krenu.

 

Jutarnje gledanje novina, Politike naravno kako je to bilo oduvek u porodici, i Dobrivoje je to činio a onda ja preuzeo. Čini ta navika nervoznim  zbog onog što unutra piše pa se sećam jutra iz februara i priče o hotelu Jugoslavija.

A piše. Grčki investitor je namerio da kompleks hotela unapredi tako što će obnoviti staru formu hotela a na krajevima zdanja izgraditi dve kule po 33 etaža i doći do 137.000 m2 apartmana i šoping mola sa zadržanim sadržajem hotela. To će koštati oko 277 miliona evra i biće izgrađeno do 2019 godine ako urbanisti beogradski budu saglasni sa predlogom projekta. Investitor hoće da raspiše i međunarodni konkurs  za arhitektonsko rešenje na osnovu datog programa i prostorne šeme. Predhodne analize kapaciteta i parametara GUP-a koje je uradio CEP kažu da je sve to u okviru prediđenih mera.

 

Bez obzira na događaje tokom istorije širom planete, bilo da su od prirode ili ljudskom voljom i rukom učinjeni a koji nisu uvek bili blagonakloni prema arhitektonskim ili urbanim tvorevinama nastalim proteklih vekova neki su ipak opstajali. Sledbenici predaka su ih koristili prvobitno kao lukrativno nasleđe a onda su se dosetili da takvi kakvi su mogu biti i verodostojno svedočanstvo o uspešnoj prošlosti pa tako obezbeđuju uporište za prestiž u odnosu na druge koji nisu posedovali takovu vrstu zaostavštine. U proteklih nekoliko decenija proglašavali su pretekla zdanja iz prošlosti ali i po neki kvart iz urbane matrice kulturnim dobrom, zapaženim nasleđem stečenim od predaka i stavljali ih pod nadzor zajednice. Od skora savremenici čuvaju i imenuju kulturnim dobrom i arhitektoniku sa koje su tek skinute skele a boja se još nije osušila uz manjkavu procenu za koju je, pre svega, neophodan vremenski otklon a to svedoči da je i ovde, u nasleđe od predaka ušla marketinška potreba jer za vlasnika nekretnine je veoma važno da ona bude i imenovana kulturnim dobrom i zaštićena kao znak da je kontinuitet uspešnih istoriskih događaja održan i prestiž unapređen.

 

Kad građanina nanese put po Trgu Republike u prestonici ima priliku da iza spomenika onog Kneza što jaše vidi Narodni muzej obložen skelama i tako to stoji skoro deceniju po modelu Potemnkina koji je u neko vreme davno prošlo ulepšavao vizure vođama i narodu i brisao im iz vida ružne i skršene gradske pejsaže a koji su ih mogli uterati u depresiju. Ovde na Trgu je svojevremeno, pre desetak godina, bila ideja da se započne obnova Narodnog muzeja, naravno za početak je načinjena skela preko cele fasade koja nedvosmisleno šalje poruku građanima da je poduhvat od značaja za istoriju i kulturu Srbije započet, radost se širila gradom, vođe su zbrajale pozitivne poene i uopšte stvorena je optimistička i vedra atmosfera. Posle od svega toga, sve do danas, nije bilo ništa, zaboravljeno je zašto su te skele postavljane, smišljen je neki drugi razlog da se optimizan u narodu održi a Narodni muzej je tamo več skoro deceniju bezbedno obložen i slabašnim, iznemoglim glasom pokušava da obnovi onu poruku o obnovi ali više niko to ne sluša.

 

 

Počelo je s crtanjem po zidovima pećine, poruke i umolnce onom odozgo koji tada nije bio identifikovan ali je, kako su umislili pećinari kad ne bi mogli sami da reše problem, bio u stanju i moći da uredi stvar i liši ih nevolje i brige. Onda, kasnije, kako je sve raslo i postajalo složenije, posebno uz pojavu različitih mišljenja o istoj stvari, neki tada već nadmoćni su shvatili da je došao trenutak za promene i odlučili da učine novi korak da bi se to sve stavilo pod kontrolu i ta rastuća raspusnost ukrotila. Između ostalog, udesili su da se dogodi religija i konačno identifikuje onaj odozgo imenom i prezimenom. Na raznim mestima po planeti u skladu sa pojedinačnim kulturnim modelom, nametnuto je verovanje, prvo u mnogoboštvo a onda se vremenom svelo na jednog, božanstvo u koga se veruje jer je tako efikasnija kontrola bila moguća a i lukrativni deo tog procesa je imao bolji učinak. Onda je taj jedan koji je za primer nenadmoćnima uvek bio mučenik dobio konkurenciju kao što je to red na svakom tržištu jer bez konkurencije nema uspeha pa i kad se radi o duhovnim sferama.

 

Prošle godine dogodio se pokušaj nadziđivanja i dogradnje Doma štampe na Trgu Republike u centru Beograda koji je projektovao Arhitekta Ratomir Bogojević čime bi se ozbiljno ugrozilo zdanje koje ima veoma značajnu ulogu u istoriji beogradske i srpske arhitekture. Naime, vlasnik prostora na poslednjem etažu je poželeo da proširi svoju imovinu ali i da nadzida još jedan nivo, predusretljivi arhitekti, postoji indicija da je angažovan i jedan ademik, uradili su projekat, jedan streotipan stakleni kubus koji su postavili na sasvim završenu i autentičnu zgradu kao neprirodan i neprimeren dodatak, zanemarujući principe struke i profesije, nazvali sve to „rekompozicijom fasade“ i započeli proceduru pokušaja pribavljanja uslova i dozvola.

Društvo arhitekata Beograda je dalo pozitivno mišljenje na predloženi projekat ne poštujući zakon jer u zakonu piše da Društvo arhitekata može to učiniti samo ako ne postoji osoba koja zastupa autorska prava.

 

Kišno velikopetkovsko jutro, tmurno i hladnjikavo ali to ne sme da omete kazivanje vedre i optimističke poruke o bratstvu, toleranciji i zbližavanju bez obzira na evidentne različitosti ... pa eto jedna mala etida poučna u svakom smislu i nadasve angažovana ... 

 BlfP0d7CIAAd6IX.jpg

 

 

 

 

Đorđe Bobić

Đorđe Bobić
Datum rоđenja:  - Pol:  Muški Član od:  08.04.2007 VIP izbora:  64 RSS RSS Feed Saznajte više o autoru

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana