Sinoć prođoh Trgom Republike, to je onaj trg u centru grada gde je Narodni muzej pokriven već evo drugu godinu skelom i platnom po receptu Potemkina, Narodno pozorište, zgrada Riunione, Dom štampe ali na drugoj strani opstaje Staklenac iza koga viri jedna divlje izidana zgrada koja se ruga svemu tome. Na to sve navikli se Beograđani pa i ne gunđaju mnogo osim nekih zaludnih čistunaca koji nemaju druga posla a stalo im je do toga da im grad izgleda gradski. Pojma nemaju šta sve može još da se desi a, boga mi, i desilo se.
Dakle u mimohodu Trgom videh nekoliko montažnih drvenih
Velika podrška Gospodinu Dušanu Petričiću sprečenom da govori od strane FB a po želji vlasti koja se osetila ugroženom jer je kazivao istinu u opisivao stvarno stanje ovde ... Dali će i ovo da se prećuti ? ...
Razmišljam o tome kako je Miguel de Cervantes u ono vreme, negde početkon sedamnaestog veka, bio vidovit, kako je putovao kroz vreme i kako je našao put do inspiracije ovom savremenom Srbijom gde nema vetrenjača već vodenica ... i onda, još tada nastade Don Quijote de la Mancha ... i borba sa vetrenjačama ... ovde je u punom jeku ...
Odluka decentna, predhodno nije ostavljen prostor za diskusiju jer je doneta bez neke rasprave, ne daj bože, javne gde bi se možda i neka drugačija mišljenja čula jer javnost uvek ima šta da primedbuje a na to ima svako pravo pa i u Statutu grada Beograda tako što jasno piše. Ali sada je drugačije jer se virus Beograda na vodi širi sa izraženim simptomom netransparentnog pravljenja urbane slike Beograda gde se javnost, stručna i laička smatra, ako nije za, protivničkom stranom koju treba zaobićiu i onemogućiti, za sada samo verbalno. Pošto vakcina koja bi efekat delovanja tog virusa umanjila još nije pronađena bolje je ostati na aspirinu i bar glavobolju dovesti u podnošljivu meru.
U Beogradu se gradi zaista veliki broj objekata, na stotine, raznih po sadržaju i veličini. Od dogradnje potkrovlja, malih stambenih zgrada u predgrađu uglavnom bez dozvola, pa do velikih objekata ili čak kompleksa i za sve to neophodno je učešće arhitekata. Radi se o nekoliko stotina hiljada kvadratnih metara površine koji se projektuju ili grade istovremeno i to sve treba da urade beogradski arhitekti, pa se može zaključiti, ustvari bolje reći, predpostaviti, da je to za njih preveliki zalogaj.Kao i u svakom drugom zanimanju i kod arhitekata se podrazumeva različita moć pojedinca, mada arhitekti misle da je svakog od njih Bog lično pogledao i obdario ih talentom i osetljivošću na lepotu zgrade, te projektuju, a ishod je naravno uvek u skladu sa njihovim stvarnim mogućnostima.
Rezultat je da u Beogradu ima svakakvih zgrada, ružnih, osrednjih, ali i sjajnih ostvarenja i svako od njih potpisuje neki arhitekta, iza njega stoji investitor ma ko to bio, koji prihvata projekat, bilo zato što mu se žuri da zida ili što je njime oduševljen i plaća izvođenje. Tako, u nizu zgrada duž beogradskih ulica veoma malo zgrada se prepoznaju ili budu zapamćene. Tako je uostalom u svim velikim gradovima diljem Evrope, jer se zaista ne može očekivati, naivno je tako misliti, da u velikoj produkciji svaka zgrada treba da bude remek delo ili u najmanju ruku prihvatljivo dobro urađena arhitektura.