Narod se nađe ovde odjedanput obezglavljen a posledice strašne, niti da gleda, niti da diše a usta za reći, popiti i pojesti štogod odoše u bestraga, mišljenje do sada nije preterano upražnjavano pa oko toga bar nije bilo nekog zakeranja.
Nadvila se neka sumorna maglina nad ljudima i dođoše oni da spas potraže i dočeka ih Jedan od zaduženih za narod, prvi u rangu iz koga je iskrilo iskustvo stečeno preturanjem preko glave toliko toga, od radikalnih svetonazora, onda činjenja u levom mišljenju sa predznakom nacionalnog, pa doticanja demokratije u prolazu i najzad dosezanja do uzdržane evropejske provinijencije. Zaista, iako bez glave, narod je instinktom osetio gde treba da priđe i izlaz iz magle zatraži.
Zavapi narod mahanjem ruku pred Jednim od zaduženih jer govor narodu beše uskraćen a on, Jedan odgovoran i preduzetan, obuče baštovansko odelo, zaseja u bašti seme za naglavljivanje obezglavljenih,
LINIJE … naslovna strana … samo da vam kažem da je u pripremi knjiga mojih crteža u izdanju ORION Arta objavljenih na mrežama u protekle dve godine. Biće dostupna u martu ove godine pa se pripremite za nabavku. Naravno, ko hoće …
Gost autor: Bojan Kovačević
Predugi čas anatomije
Već tri poslednje godine iz mnogih delova Beograda zapaža se čudan prizor u pravcu Zelenog venca. Otud promalja skelet zgrade, drčan i visok, nekako neobičan, za koji kao da nije jasno gradi li se nova kuća ili je možda neka stara odrana a nikako da bude zaodenuta. U pitanju je građevina "starog Energoprojekta", kako bi je bilo najbolje krstiti, s kraja pedesetih godina XX veka, nekadašnje sedište giganta srpske i jugoslovenske inženjerske struke. Delo je cenjene Milice Šterić (1914-1998), jednog od osnivača biroa, vođe arhitektonskog departmana te firme koja se, vremenom, preselila u novi, veći objekat. Na Zelenom vencu je onda pomenutu zgradu preuzela "Beobanka". Danas je u funkciji samo petospratni trakt nad ulicom druge Milice, Carice, u kom je EPS. Suprotni krak iste visine i između njih četrnaestoetažna kula zvrje prazni i zveče praznoćom, kao svaki skelet. Stubovi i tavanice, uz zatvorene kalkane, deluju sablasno.КУЛТУРНО-ПРОСВЕТНА ЗАЈЕДНИЦА БЕОГРАДА
Генералном секретару КПЗ и Председнику жирија ЗБ
Поштована господо Ајдачићу и Аврамовићу.
Присуствовао сам данас, на средини прве галерије, 49. додели награда Златни беочуг (за трајни допринос култури Београда) и Повеља, као један од многих ранијих добитника Беочуга
Izdavačka kuća ARHIPELAG objavila je knjigu DNEVNIK JEDNOG GRAĐANINA autora Djordja Bobića
Posle nekoliko knjiga u kojima je tragao za gradom i ispisivao uzroke koji su arhitekturu kroz istoriju, a ništa manje ni u savremenosti, učinili iznuđenom umetnošću, Bobić je napravio neobičnu hroniku grada u slici i reči. To nije bilo koji grad, nego prepoznatljivi Beograd, niti je to bilo koje vreme, nego upravo naše vreme u kome se Beograd menja mimo svoje urbanističke tradicije, nezavisno od arhitektonskih načela, sasvim proizvoljno u odnosu na stvarne potrebe građana. I ta hronika je, sasvim precizno govoreći, dnevnik, jer autor ne traži nikakvu spasonosnu istorijsku distancu, već neposredne, iz prve ruke, crta i beleži ono što mu se nameće kao slika grada i kao slika njegovog sadašnjeg trenutka.Današnji građani Beograda u Bobićevim crtežima, ilustracijama i karikaturama prepoznaju svoj grad i kritičku dimenziju autorovog rada. Sutrašnji građani Beograda moći će u Bobićevoj knjizi da vide čas u kome se grad menjao ne uspevajući da se odupre urbanističkom haosu, arhitektonskim proizvoljnostima i kapitalnoj neodgovornosti.
Grad je odvajkada biće sazdano od bezbroj reči i zavisno od njihovog mesta u rečenici događali su se i prepoznavali gradski ambijenti sa različitim značenjima. Umnoženo značenje je iskazivano na različite, često sasvim suprotne ili čak sukobljene načine, ali je i pored toga grad unutar svojih zidina bio stabilan oslonac građanima jer, u to vreme, nisu naglo menjana gramatička pravila, ambijent i način komuniciranja. Višeznačnost gradskog bića je bila stabilan model, odlikovala se definisanim načinom govora i pazilo se na izgovorene reči, poštovao se vrednosni kod. I onda su se menjala pravila, ali u ritmu koji su građani mogli da prate i budu dovoljno spremni na prihvatanje novih ili starih ali ponovo uvedenih, unekoliko izmenjenih, pravila.
Nazivi Beogradskih ulica su putokaz u urbanoj mapi grada, po njima se pamti i prepoznaje grad. Mreža nazvanih ulica čini mentalnu mapu grada, virtuelnu kartu Beograda koju građani nose sa sobom, svako memoriše svoju i onda se osećaju kao kod kuće. Odvajkada, imenovanjem ulica odaje se počast izuzetno zaslužnim ličnostima, obeležava se istorijski događaj ili neki važan datum.
Nazivi ulica u svakodnevnici su znaci po kojima se građani snalaze u gradu, mogu drugima objasniti gde stanuju, odrediti mesto ljubavnog sastanka ali i da poštar može da im isporuči pismo ili penziju. Preko naziva ulica može se čitati i prepoznavati istorija grada. U Beogradu to nije uvek slučaj, jer je Beograd lociran na mestu koje nije moglo ostati po strani, trajao je u burnim vremenima i bio svedok mnogih promena sve do danas. Menjali su se vladari i svaki je imao želju, ali i moć, da briše neke delove istorije grada, posebno one koji mu nisu bili po volji, da uspostavlja svoje viđenje istorije, dorađuje predhodnu, započinje svoju ili vraća u život događaje iz nametnutog zaborava. Česta promena imena ulica menja ne samo istorijsku matricu, već i mentalnu mapu grada, kulturu memorije, pa građani pored ostalih planetarnih problema i ovim činom bivaju dodatno dezorijentisani i zbunjeni.