Po državi razne čudne stvari, Hrast, Bazilika, inovativne, reformske i onda, neće valjda Beograd, pa ipak prestonica je da izostane, dobro, de ima onaj Bgd na vodi ali nikada dosta puštanja mašti i bezobrazluku na volju ...
... Idem maločas Trgom republike i zateknem Knez Mihaila stešnjenog i blokiranog i sasvim zbunjenog, pita se on užasnut da li su to opet došli
Opet o Hrastu na autoputu ka Preljini. Pre dve godine beše ideja da se Hrast poseče e da bi autoput mogao po projektu da se izvede i izgradi, onda se digla buka građanska, protesti su bili uzeli maha oko toga, razumni su govorili da tako što nije u redu a oni iz vlasti uz podršku nekih iz struke šumarske i slične su imali drugačije mišljenje. Tada je jedan Ministar predlagao da se Hrast presadi i tako da se reši problem, misija je bila nemoguća i neizvodljiva, a onda se čutalo sve do sada. Ovih dana, opet aktuelno, Hrast opet ometa izgradnju autoputa jer od onda ništa nije urađeno da se neko razumno rešenje nađe pa je progovorila Ministarka nadležna i za hrastove i za autoputeve, nadležna i kompetentna, naravno.
... (изборни) графит у Помпеји “ти упијајући воду вероватно си већ потонуо” - Помпеја, кандидати за Дуумвират у години ерупције Везува (79.г.
Grafit je poruka koja se šalje javnosti u bilo kom društvenom i urbanom okruženju jer grafitičar je drugačije ne može saopštiti. Kaže se da grafiti pripadaju supkulturi velikih gradova i iskazuju, pre svega, mada to zvuči kao stereotip, buntovan stav prema građanskim normama. Što je manje slobode, lične i društvene u urbanom okruženju, grafiti na zidovima su brojniji i podrazumevajući deo urbanog jezika, aktuelne i autentične poruke. I onda, opet od početaka: “Zapanjen sam, o zide, da se još nisi srušio pod težinom tolikih gluposti napisanih na tebi!„ je pretekli grafit izgreban na zidu u Pompeji, onomad pre volje vulkana da sve to zatrpa. Od tada, bilo je toga još kojekuda odvajkada pa posle radoznalog otkopavanja registrovane su poruke prenete grebanjem po zidu, posle uz napredak pisalo se kredom ili nekom biljnom bojom sve do danas kada se to čini sprejom. Grafiti traju, događaju se neprekidno kao deo bilo koje civilizacije mada nepriznat i u najvećem broju slučajeva nije dobro gledan.“… Na dnevnom redu gradske skupštine bila je odluka o podizanju spomenika Nikoli Tesli, ali bez stare priče o preseljenju urne velikog srpskog naučnika nije moglo.
Kao jedan od razloga za premeštanje urne navedeni su "satanistički obredi koji se održavaju u Muzeju Nikole Tesle", a na to je za govornicom ukazao predsednik Skupštine Beograda Nikola Nikodijević.
"U pitanju je inicijativa patrijarha zbog satanističkih obreda u tom muzeju, ako me već terate da kažem istinu...", rekao je Nikodijević. …”
IZVOR: B92 PONEDELJAK, 8.06.2015. | 16:41 -> 17:34
Spomenik Nikoli Tesli u Beogradu postoji, za sada ih ima dva, jedan ispred Tehničkog fakulteta u Bulevaru Revolucije a drugi na aerodromu Nikola Tesla mada ovaj drugi nije baš neki kojim bi se grad ponosio, nevešto napravljen i nikako ne odgovara značaju dela koji je naučnik ostavio svom narodu.
Neki dan na Novom Beogradu uslikavam fotke oko Fontane, gledam okolo i mislim o tome da je taj urbanizam smišljen i nastao u vreme dok je stolovao Drug, za koga se govori da je bio diktator i nenaklonjen nekim građanima Juge po nacionalnoj ali i političkoj osnovi. Začeta je i izgrađena prihvatljiva, moderna urbanistička vizija Novog Beograda, nastala u vreme posle rata u pokušaju stvaranja novog društva. Nije, naravno, Novi Beograd bio njegova lična kreacija, stvarali su je sa neopisanim entuzijazmom i željom za novim formama i urbanim konceptom, primerenim postrevolucionarnom periodu, mnogi arhitekti. Sasvim neuobičajeno za vođe sa epitetom diktatora, Drug je ponuđenu viziju grada na konceptu moderne prihvatio, promovisao je i dao befel da se zovu geometri, zidari, drugi majstori i naravno narod, akcijaši jer bez tog krema torta ne bi valjala.