Mileni Tabaković, ćerki guvernerke NBS Jorgovanke Tabaković, novosadska filijala Republičkog zavoda za zdravstveno osiguranje obezbedila je službeni automobil i vozača kako bi dva puta nedeljno išla u Beograd na predavanja.
Odluku o korišćenju službenog vozila potpisao je direktor RFZO Momčilo Babić, a ona se odnosi i na Lidiju Bjelovuk, koja takođe studira u Beogradu. Prema informacijama do kojih je došao Radio 021, njih dve petkom i subotom u
došlo je vreme za moj omiljeni grendslem,
za jagode sa šlagom, pims, zeleno ljubičastu scenografiju i kišu.
pored toga što je najprestižniji, najtradicionalniji i najglamurozniji
vimbldon je uvek i najneizvesniji grenslem u teniskoj sezoni.
od svih mladih nada u prvoj nedelji us opena najbolje se pokazao andrej rubljov, momak koji je dosta obećavao još pre par godina, ali zastao, pa su ćorić, kirios, a naročito zverev preuzeli
inicijativu.
Rat u Bosni je počeo 6. aprila 1992. a završio se Dejtonom, novembra 1995.
Krvav i brutalan kakvi su svi ratovi.
Preko 100. 000 muškaraca, žena i dece je stradalo, izbeglih i u emigraciji neznano velik broj, uništena, poharana i popaljena zemlja koja pokušava da stane na noge.
Rane u srcima i duši preživelih, duboke.
Danas na kraju 2008. kada živimo u nekim zemljama, tuđim, svojim ili «svojim» u kojim političari i dalje dele, mere i broje prošlost zbog kojih mi ne možemo da živimo sadašnjost a naša deca budućnost, javila se ideja da se pokrene humanitarna
* izvinjavam se sto nemam srpsku tastaturu,
obecavam da cu ubacim sve dijakritike kolko sutra.
danas je počeo završni turnir.
još nedelju dana tenisa za ovu godinu.
to te pogodi kao munja.
vrate se emocije, nestane vreme, nađeš se
u onom trenutku kada te prvi put tresnulo i preplavi te neopisiva radost.
danas su led zeppelin objavili da će konačno pustiti
snimak njihovog reunion sad i nikad više koncerta u o2 areni
iz 2007.
autor je moj dragi gost loader
Sretoh danas Lazara. Šeta, zamišljen... Bez oklopa. Deluje gotovo krhko. Šest vekova provlačenja po epskim pesmama nekako... kao da ga je zasitilo. Gleda nizbrdo reku u daljini, obalu, obrise zgrada koje se prostiru kroz izmaglicu... Pitam ga, zna li šta se sve u međuvremenu dešavalo, i da li je zamišljao da će na kraju ovako ispasti. Onaj njegov blago prijazan izraz, kojim je hteo da naznači kako pažljivo sluša moje pitanje, već narednog trena postade zabrinut, skoro utučen. Savi glavu i spusti težak