Vec mesec dana nisam pisala ovde, jer prosto receno NE STIZEM… Evo nesto sto sam pocela pisati na ovaj praznik, ali me prekinuse i nikako da zavrsim
Svake godine na ovaj dan, moj se stav nekako menja u odnosu na ustaljene obicaje cestitanja i poklanjanja cveca i ostalih sitnica nama zenama. Sa jedne strane ne mogu da shvatim da se odredjen broj muskaraca samo na ovaj, ili ovome slicnom, danima seti da pored njih stoje zene koje ih prate od rodjenja pa do smrti, i kojima ponekad treba reci, hvala ti sto postojis u mom zivotu.
Ljudi, nemojte zaboraviti da budete srecni. Nemojte dopustiti da zaturite osmeh u nekom zapecku i da zaboravite kako on izgleda...
Ova zima ima neke cudne obicaje. Nalaze svima da se zatvore u svoje kuce i stanove, a da izlaze samo ako je bas neophodno. Ako neko slucajno prekrsi ovu zapovest, stize ga kazna. Od promrzlog nosa, do ozbiljnih bolesti. Kao da smo ukleti. Nocu se pretnja pojacava. Ni oni sto moraju ne usude se prekrsiti zakletvu. Pitam se samo dokle ce?
Vec danima ne idem ni na posao. Ulenjila sam se totalno. Imala bih sta raditi i u kuci: pisati seminarski, koji do duse poceh pa zapeh, vezbati svedski, da ne bacam pare uzalud na kurs, srediti malo detaljnije kucu, pocece mi nicati trava iz prasine, i jos puno toga… ali neda mi se!
Iako je kuvanje svakodnevna obaveza, ja ga dozivljavam i kao hobi. Ono me opusta i ispunjava. Dok kuvam, misli su mi potpuno slobodne, i jedino o cemu razmisljam je kako da sto bolje i ukusnije napravim to sto sam pocela "muckati". Onda sam, gledajuci neke emisije i kanale o kuvanju, i o ljudima koji se amaterski ali sa strascu bave kuvanjem, dosla na ideju da na stranicama Facebooka napravim Klub ljubitelja kuvanja za sve one koji kuvanje ne dozivljavaju kao dosadnu obavezu, vec kao hobi, i koji to rade sa ljubavlju.
Juce sam slagala ormar. Moram da priznam da to nije nesto sto bas cesto radim, vise sam sklona principu: otvori-izvuci sto ti treba-ostavi sto imas-zatvori.
Medjutim, kad sve vec ode predaleko, osmelim se na operaciju "zavedi reda u ormaru". Ipak, ono o cemu zelim da vam pisem nije koliko cesto slazete ormar vec sasvim nesto drugo. Naime, dok sam slagala komad po komad odece, kroz glavu su mi prolazile misli. Ma kakve misli, cele price. Svaki komad je imao neku svoju istoriju. Kad i gde sam to kupila, ili sam ga dobila, pa od koga sam dobila, kojim povodom i tako redom. Setim se prilika u kojima sam nesto nosila, i svega sto se tada desilo.