(moji - stečeni, stvoreni, nasleđeni, blogovski, usputni, domaći, strani...)
Pre 11 godina, nasledim od prijatelja - prijatelja. Taj moj prijatelj živi i radi u inostranstvu, i nekako mi u nasledstvo ostavi svog prijatelja. Prihvatim to - šta ću - baš mi bude drago, kao da je pojačavalo naše trojno prijateljstvo.
Ali, taj nasleđeni malo čudan. Čula sam da je budista. ali ne priča o tome. Bio je na Tibetu, studirao budizam iako je magistar ekonomije. Blesav čovek - zaključim ja, ali moj. Poznata sam kao neobjektivna - moje
Gledam pola dana tekst bez komentara, bez preporuka:(((
Dena je napisala tekst 'Pomozimo porodici Kerac'.
Možda neko može pomoći, zato samo napred ------->
Uverena sam da među nama postoji makar delić rešenja.
EDIT: Ne morate otvarati stranicu, samo kliknite na strelicu.
Lutajući prethodnih dana između potpalublja, palube i VIP salona, u poplavi prisećanja Letnjih hitova, Disko hitova, Normalnih ljudi (one druge uvek, po navici, preskačem), generacijskih i ličnih priča, setih se nečeg što je meni godinama obeležavalo leto:
IZBOR - ''Vjesnikov izbor iz strane štampe'. Format b5, idealno za putovanja. A unutra s-v-e-g-a!!!
Kako sam samo bila ponosna kad na železničkoj stanici - ne sećam se da sam to igde na drugim mestima viđala - kupim ''Izbor''. smestim se u kupe, sačekam da voz krene, izvadim
Potpalublje radi punom parom.
U 'zidnim' kao i svakim novinama, postoje različite teme.
Moj izbor za danas:
Goraždevac, pet godina kasnije
NOVO NOVO NOVO: ALAVA
UPDATE
Uz poštovanje svih važnih događaja vezanih za 4. avgust. za mene je to drag dan zbog Marije Magdalene, u narodu poznate kao Blaga Marija. Ne religijski, već privatno. O tom, neki drugi put.
No, moj blogodrugar Pape (venčano 92), skrenuo mi je pažnju na još jedan značajan događaj.
Ovoga puta, ja samo otvaram vrata, a vi nastavite... samo pravo... čeka vas Pape i...
Upalim TV da pronađem gde mogu da vidim Noleta, i na moje iznenađenje, shvatim da sam okasnila - izgleda da je ovaj put lako pobedio Nadala.
Vrtim dalje kanale, kad na TV'Pink' film 'Kozara' i pobegnem glavom bez obzira... Uključim neki muzički kanal i dohvatim se peglanja. Al' ne lezi vraže, 'Kozara' mi i dalje u mislima.
Neću da je gledam. Odlučno NE!
To je jedan od filmova zbog kojih sam u detinjstvu mnogo puta sanjala da me jure Nemci, sakrivala se u snovima iza nekakvih drvenih taraba, žbunova, gledala kolone Nemaca koji prolaze i viču 'Halt!' i govore
Piše mi moj blogodrugar Stari na kraju bloga o opraštanju:
''I kako objasniti zadribandama da su moja deca dokle god sam živ.''
...............i natera me da kopam po računaru.
Znam da sam nekad nešto pisala kao moj intimni proglas roditeljima – ne mojim, nego onako... Volim ja to, kao, kada bi mene neko pitao i saslušao - ja bih to ovako:
Roditeljima!
Dragi roditelji, ne štedite lepe reči za sopstvenu decu! Ne
On je stvarno bio Junak naših dana!
Imali smo se čime ponositi, mi, današnji jugonostalgičari, Titini pioniri, oni što su, možda naivno, ali zaista verovali u bratstvo i jedinstvo.
Jeste, i prepirali smo se, ko je bolji, On ili Beneš!? A voleli smo ih i jednog i drugog.
Beneš je bio impulsivan, emotivan i malo mangup, ali neodoljivog šarma i udarca. A On, on je bio staložen, sabran, uredan, vredan, taktičan.
Tada
Dragi prijatelji blogeri,
Reših da ne razmišljam mnogo, već da podelim sa vama jedan tekst koji mi mnogo znači i na koji se uvek, makar u mislima vraćam kad god naiđem na pitanja kako, zašto i zbog čega neko nekom treba da oprosti.
Ovo je mene inspirisalo i inspiriše.
Ako pokrene još nekog na razmišljanje i opraštanje, biće mi drago. Zaista.
ZAKON