Kad smo mi bili klinci rošule su se podrazumevala u dnevno - sportskim aktivnostima na igralištu ispred zgrade. Nisu bile nešto brze ali je bilo odlično.
Pre 10 (uh, uh!!!) godina ušla sam na promociju jedne knjige na beogradskom sajmu - sačekale su me na štandu promoterke u venčanicama na - rošulama. Bilo je pitanje vremena kada će neko, devojke i mladiće vične ovom umeću, izgurati na ulice da promovišu novine ili sladolede.
Ponuda letnjih poslova u Beogradu je fenomenalna. Traže se promoteri na rolerima, konobari, šankeri...svašta. Ima posla. To je dobra vest. Baš zbog toga imam jedan interesantan predlog. Radi se o noćnom rolanju kroz grad.
Moj prvi veliki, pravi posao bio je PR u Bel Pagettu. Ako se secate one firme koje je bila preteca mobilnih telefona-tada smo svi imali pejdzere. Naravno da sam radila od 8-20h svaki dan. To se podrazumevalo. Takodje - naravno da sam dolazila pre svih. Ponekad su sastanci bili zakazivani u 7h. Meni je to bilo OK. Subota, ponekad nedelja - sve u slavu liberalnog kapitalizma, naravno da se podrazumevala.
Evo o čemu se naime radi. Moj posao je - sajt za posao, regrutacija i selekcija kao i pomaganje firmama da dodju do najboljih kandidata. Često pravim testove, razmisljam kako da poboljšam uslugu za poslodavce da u najkraćem mogućem vremenu dodju do najboljih ili optimalnih ljudi za svoje firme. Kandidat, iste struke može da bude idealna prodavac za bankarske usluge a grozan u IT firmi.
Ipak - ovaj blog je o ljubavi i poverenju povezan sa poslom.
Tumaram ovih dana po stanu - raspremam stvari od prethodnog puta i spremam se na novi, pa da ne slušam samo tišinu pustim TV, da onako bez mene drnda. Ima tome već koja nedelja da sam primetila zanimljivu emisiju na RTS-u, ali nekako ne uspevam da uhvatim raspored programa pa se iznenadim i obradujem kad ugledam prepoznatljivu špicu. Ta emisija se zove "Srbi u svetu" i ne znam da li se emituje na normalnom programu ili samo za inostranstvo ( ja pratim RTS preko satelita). Da ne dužim, rado bih se osvrnula na kompletni program za inostranstvo ali danas samo o ovoj emisiji.
Ta emisija je toliko smešna da ni jedna humoristička serija ili prilog ne mogu da nadmaše istu. Pre nekoliko godina na poklon sam dobila knjigu Jurija Poljakova "Jare u mleku". Tolkio sam davila ljude da pročitaju tu knjigu pa sam je od uvaljivanja drugima i na kraju i izgubila. Pored te knjige u isto vreme na kiosku u Beogradu kupim uz novine Kaporovu knjigu. Radnja je vrlo prosta. Neki lik smisli kako bi se obogatio
Danas smo mi nomadi u Nemačkoj. Moja ćerka je rodjena u Minhenu ali ja nisam. Ovde smo došli kad sam ja imala 29. Nemački mi nije maternji jezik. Moje dete raste uz dve kulture, dva apsolutno drugačija pristupa životu. I svesna je toga sa 6 godina. Mislim da je to prednost za nju nikako mana. Kombinovati pristup, stil, filozofiju života - to vidim samo kao predsnost za budućnost.
Dok sam se pre neko veče vozila pustim ulicama grada oko 23.00h na pamet mi je pala ideja da provincijalizacija Nemačke - mora da je uradjena planski.
Nije ni firma, ni super ponuda, već obaveštenje o školi koja obrazuje ni manje ni više nego domaćice. Na jednoj strani brdo nekog veša, prljavi podovi i haos od igračaka - a kad otvorite čarobni papirić, sve složeno, veš poslagan po boji i redu i još se supa sa povrćem puši na stolu.
Uh, da mi je jedna takva - pomislim ja odmah. Ako bi za nešto platila u životu to je savršena domaćica. Dugmad ušivena, prašine nigde, ručak na stolu ( sa sve stolnjakom molim) a deca sita, napunjen frižider, sredjeni računi i ispeglan veš.
Za vikend sam napravila plan da se vozimo u velikom karuselu, jedemo ušećere voćke, da kupim neko licitarsko srce i ako nadjemo mesta popijemo neko pivo. Sa brecom naravno. Ove godine su šatori krcatiji nego ikada, kažu - pošto napolju ne staje kiša.
Do tada, za sve koji se zanimaju i pišu mi evo dva teksta od prošle godine.
Prvi
Juče sam istrčala 10 km za oko sat vremena. Bilo je mnogo vruće - oko 33 stepena. Imala sam utisak da ceo grad trči. Trka je bila u Minhenu. Počeli smo negde oko 11.30h. Meni je bilo neverovatno toplo i pre nego što smo krenuli.
Povela sam i Ninu, moju ćerku - obezbedlila joj sve one čangrtaljke da navija za mamu i stala na start. U gradu - super. Muzika trešti sa razglasa, svi uniformisani u narandžaste majice spremni da se znoje i dahću u narednih sat, dva ili koliko treba.
Nemam nekih strogih zakletvi u životu ali istina je da više manje ne podnosim dve stvari: birokratiju i putovanja. Čudo kako život ume da ti se podsmehne pa ti skoro uvek dodeli da se baviš baš tim stvarima.
Što se putovanja tiče - istorija mojih putešestvija je duga- traje od kada sam rodjena. U osnovnoj školi, sticajem čudnih i srećnih okolnosti proputovala sam skoro sve zemlje u Evropi a prvi put - kad sam se valjda naljutila na ceo svet,oko 16-te, umesto na more ili do planine ja odem preko sedam gora i sedam mora u Holandiju, i tada sam prvi put bila u Minhenu ne znajući da ću za nekih 15 godina kasnije baš tu namestiti svoju kuću i svoju novu-stalnu adresu. Koferi, torbe, pakovanja, duple stvari na različitim adresama...moja stvarnost. Zbog toga je Beograd moja omiljena putna adresa. Druga ili prva kuća pa se i ne računa u putovanja.
Ipak-kada razmislim šta me je vuklo svim tim putovanjima van granica - vraćam se na samo jednu, ključnu stvar - ne postojanje toliko mučne i bolne rečenice - "ne može" koja je u Srbiji apsolut.
Najbolju definiciju toga našla sam baš juče: Marko Bijelić, autor Biznisbloga
"Ameri su idealni klijenti.
Tumaram danas po gradu, vreme lepo, dele cveće...ljudi vuku kese i kupuju. Jedan običan dan. Sve dok nisam srela mog prijatelja koga nisam videla izvesno vreme. Šeta sa decom. Jedan izuzetno uspešan a dobar čovek. Firma od nekoliko stotina zaposlenih, veliki biznis i van Srbije. Poljubim decu, vadim tek kupljene mandarine iz torbe. Pitam kako si - i on mi kaze-onako. Uvek nasmejan, veliki oreol harizme - od njega ne očekujem takav odgovor. Ti ljudi što naprave neke velike stvari nikad ne odgovaraju-onako. Valjda ih je žurba, život, konkurencija, natera da uvek govore da su sjajno. Sem, naravno ako ih baš dobro poznajete - dobićete možda odgovor - onako. I dok se u sekundi preslišavam koliko se dugo poznajemo, da bih dobila tako iskren odgovor - onako, shvatim da tih 15 godina i nije dovoljno za takav odgovor. U modernom svetu foliranja, biznisa i reklame sve mora da puca od zdravlja i sreće, uspeha i para. Za onako, zvuči zastrašujuće, ali, nema mesta. Danas ljudi iz biznisa tog kalibra zaposle svog ličnog psiho trenera da bi im rekli da i nije baš sve pesma u životu a ja bez trunke muke i honorara dobih iskren i pošten odgovor-onako!!!