Ta reprodukcija iz predsoblja više mi se dojmila nego sve druge (originalne) slike, u raskošnim ramovima, u prostranoj dnevnoj sobi arhitekte. S tim u vezi, sećam se da sam jedne večeri, uspavljujući se, rekao sebi da ću, kada postanem "svoj čovek", posetiti manastir sa postera, u dalekom Egiptu.
Tek sada mi se pruža prilika da to učinim.
Da li pauk zna kako pravi paučinu?
Posle višegodišnjih I wish I could once go there, najzad mi se ostvaruje plan: posećujem Jerusalim.Ostaću najmanje dve sedmice, sa više jednodnevnih izleta u neka okolna mesta, kao što su Vitlejem, Jerihon, Hebron, pa i Nazaret, Kana Galilejska i druga (kaže se: „sve je blizu Jerusalimu"), ali i jednim trodnevnim izbivanjem, radi posete jednoj srednjevekovnoj znamenitosti u Sinajskoj pustinji, u Egiptu.
Uz malo stvari koje nosim sa sobom je Veliki rat, od Aleksandra Gatalice, da čitam u avionu, ili uveče u hotelu.
Ali u avionu misli su mi stalno okupirane predstojećim boravkom u Jerusalimu.
Dogodila se velika tragedija u Velikoj Ivanči.
Ono što smo naivno verovali da je "američki scenario" (da neko uzme vatreno oružje i puca u mnoštvo ljudi) dogodilo se ovih
Odmah ću reći ono što dobri blogeri, verovatno, kažu na kraju: Aleksandar Hemon je vrlo zanimljiv čovek. Vanserijski, što bi rekli gimnazijalci. O njemu ćemo još slušati i čitati.
Da počnem od običnih stvari - od njegovog imena i prezimena. Ja volim ime Aleksandar, ma koliko ono bilo staromodno, jer u meni uvek izaziva interesantne asocijacije. S druge strane, prezime Hemon mi je prilično prosto, i ne kaže mi ništa, premda ja volim kratka prezimena, od dva sloga.
Za pesničku umetnost ne važe ista pravila kao za politiku (Aristotel)
Ovo nije blog o nevladinim organizacijama (NVO), premda će biti reči o njima. (U načelu, sumnjičiv sam prema NVO, naročito u Srbiji, odnosno u tzv. zemljama u tranziciji, jer se u sve mešaju, pa negde čak rade i na obaranju vlada).Ovo nije blog o Danteu, premda će biti reči i o njemu.
Ovo je blog, erazmovski rečeno, u pohvalu - ludosti, s tim što je ovde ludost eufemizam za - glupost. (Ponekad poverujem da je bolje biti lud nego glup).
Kaži mudrome, i on će biti još mudriji (Priče Solomonove, 9:9)
Slučajno naleteh na serijal "Beograd - Večiti grad", iz Filmske enciklopedije o Beogradu ispričane u 27 epizoda.Evo dve prve epizode. U pitanju je, kako stvaraoci serijala kažu, "zanimljivo, edukativno i zabavno delo koje nam pojašnjava malo poznate podatke o Beogradu, čija istorijska lepota nadmašuje orijentalne i evropske gradove".
I think it's a good policy to hold off a bit with negativity
Kažu da je nedavno počela kineska Godina zmije.To me podseti na Ćosićevo Vreme zmija, na koje sam, sasvim slučajno, naleteo na Vikipediji, na srpskom jeziku (Пишчеви записи 1999-2000: Време змија).
A Dobrica Ćosić može biti, pomislih, dobar gost autor. Znam da je bilo dosta negativnih komentara u prvom delu ovog bloga (Pro et contra), kada sam nastojao da se usredsredim na Ćosićevo književno stvaralaštvo. Za neke je to bila prilika, ne mareći za njegove knjige koliko ni za lanjski sneg (les neiges d'antan), da iskažu svoju gorčinu prema Ćosićevom (ma koliko kratkom) političkom angažmanu u Srbiji krajem prošlog veka.
Muškarcima su glavni problem muškarci, ženama su glavni problem muškarci (Erika Džong)
Kad se nađem s drugarom Dušanom, na piću, uvek tu bude neka priča, ponekad i dve-tri. A priče kao priče, govore o drugima, naravno, ali usputno i o nama samima. Važno je pričati***.PRVA PRIČA: Nasilna ženidba, čemu?
Dušan: Sinoć, u kafiću, naleteh na jednog čudnog tipa.
Vladimir: Šta mu fali?
Dušan: Ništa mu ne fali. Baš obrnuto, nekih stvari ima i previše.
Vladimir: Kažu da od viška glava ne boli?
Dušan: E njega boli! Zove se Bogdan. Prevalio je tridesetu. Lepuškaste spoljašnosti.
To mi pada na pamet kada vidim, ponovo i ponovo, nepodnošljivu lakoću s kojom neke blogokolege pljuju po Dobrici Ćosiću svaki put kada se njegovo ime pomene u medijima. Izgleda da nekima (predvođenim S. Basarom* i drugim povodljivim dušama) to postaje nacionalni