Jedan Vladimir, izuzetno zanimljiv i višestruko obdaren čovek, mnogo je voleo leptire. Najpre iz hobija, da bi, s vremenom, to interesovanje poprimilo naučničku dimenziju (lepidopterologija).
Taj samouki lepidopterist bavio se, u dokonosti, i pravljenjem šahovskih problema (znate ono - mat u dva/tri poteza, bez mogućnosti odbrane!). Međutim, imajući u vidu da se od nečega mora živeti, jedno vreme (dvadesetak godina) radio je kao profesor svetske književnosti na nekim američkim univerzitetima, na kojima se proslavio svojim književnim (ne)preferencijama. Istovremeno, pisao je knjige, i to dobre knjige, a bavio se i prevođenjem, tako da je ostvario značajno književno delo.
Zarađeni novac treba trošiti, ne znam kome je štek dobro doneo? Dođeš u neke godine kada ne možeš da popiješ ni flašu vina, već samo čaj, a štedeo si ceo vek. Kada dođe kraj života, čovek treba da bude srećan i zadovoljan, a ne da pati za propuštenim prilikama i kaže sebi da je imao mogućnosti, ali ih nije iskoristio. Lepe stvari u životu ne treba propuštati. Treba otići na što duža letovanja i skijanja, ići u što više kafana i biti stalno u društvu. (Haris Džinović)
Pisati blog o sreći je djavolski težak posao. Ja bih to morao
edit: Beleške iz Perua (2) - Mario Vargas Ljosa
Песништво мора да буде, Боже опрости, мало приглупо (Пушкин)
Zovem se Virdžinija. Pisala sam romane, eseje i kritike. Kažu da sam bila centralna književna ličnost u Engleskoj u periodu izmedju dva Velika rata, a mnogi su me smatrali „najengleskijim" modernim piscem. Ujedno, često sam patila od dubokih nervnih kriza, na ivici ludila; tokom jednog žestokog napada, sa mnogo slušnih i vizuelnih halucinacija, okončala sam život davljenjem
Vidim vest u medijima: "Ubicama Tatona 240 godina".
To me tera da se setim tog nesrećnog dana, iz septembra 2009. godine, kada je u najužem centru Beograda izvršeno strašno ubistvo.
Na izuzetno divljački način.
Iz besmislenih razloga. Iz obesti fudbalskih navijača. Onih koji su huligani u dušama njihovim.
Kažu da je premlaćeni očajnik Bris Taton (Brice Taton) jednog trenutka počeo moliti, do preklinjanja, da ga ostave
Volite li da pijete čaj?
Nemojte se prebrzo nasmejati i reći kako postavljam glupo pitanje.
Nije moja namera da popularišem pijenje čaja (definitivno, ima boljih stvari od čaja - za pijenje, he, he, he), već da ukažem da sam se nedavno prilično oduševio čitajući jednu knjigu na temu - čaja. Knjiga ima prost naziv, prost da prostiji ne može biti: "KNJIGA O ČAJU", a autor je Japanac Kakuzo Okakura.
Kako sam u poslednje vreme, pišući o istočnjačkim religijama, umnogome u «japanskom fazonu», ne mogu a da kratko ne ispričam ovo moje vidjenje «Knjige
Bouia, koji ima 66. godina, mnogi se posebno sećaju po albumu „Uspon i pad Zigija Stardasta i pauka sa Marsa" (The Rise and The Fall of Ziggy Stardust and The Spiders From Mars).
Ovih dana njegovo ime se pominje u vezi sa jednom umetničkom slikom (ulje na platnu, 153x213cm), sa tematikom iz poslednjeg rata u Bosni i Hercegovini.
Da li pauk zna kako pravi paučinu?
Posle višegodišnjih I wish I could once go there, najzad mi se ostvaruje plan: posećujem Jerusalim.Ostaću najmanje dve sedmice, sa više jednodnevnih izleta u neka okolna mesta, kao što su Vitlejem, Jerihon, Hebron, pa i Nazaret, Kana Galilejska i druga (kaže se: „sve je blizu Jerusalimu"), ali i jednim trodnevnim izbivanjem, radi posete jednoj srednjevekovnoj znamenitosti u Sinajskoj pustinji, u Egiptu.
Uz malo stvari koje nosim sa sobom je Veliki rat, od Aleksandra Gatalice, da čitam u avionu, ili uveče u hotelu.
Ali u avionu misli su mi stalno okupirane predstojećim boravkom u Jerusalimu.