" I'm very humble - I think I'm a genious."
U novembru prošle godine, Alehandro Hodorovski [Alejandro Jodorowsky] legendarni čileanski umjetnik jevrejskog porijekla - reditelj, scenarista, glumac, strip autor - bio je gost njujorškog Filmskog udruženja Linkoln Centra u čiju su čast priredili projekciju njegovog esid vesterna "El Topo", koji je svojim svakodnevnim šestomjesečnim prikazivanjem u njujorškom bioskopu Eldžin tokom 1970. i 1971. ustoličio kult ponoćnog filma. Originalni snimak, u tranjanju od pola sata, interesantnog ali i vrlo zabavnog razgovora sa rediteljem u bioskopu Valter Rid [Walter Reed Theatre] dostupan je na zvaničnom Jutjub kanalu Linkon centra [link].
Poput nekolicine inostranih reditelja pre njega, Roberto Beninji snažno se probio u američki mejnstrim 1997. sa svojim filmom „Život je lep" [La vita è bella]. Tragikomedija, čija je radnja smeštena u koncentracioni logor, prevazišla je talas skepticizma i postala kontroverzni ljubimac kritike i najisplativiji inostrani film svih vremena. Film je Beninjiju doneo oskara za najbolju mušku ulogu i značajno mesto u svakom video žurnalu o Dodeli Oskara, zahvaljujući zabavnom i otkačenom govoru povodom prijema nagrade. Ali iako je „Život je lep" predstavio Beninija većem delu američke publike, on je već bio poznato lice međunarodnoj publici i onoj koja prati nezavisni film, zahvaljujući nizu hit komedija i nekoliko priznatih saradnji sa Džimom Džarmušem [„Pod udarom zakona", „Noć na zemlji" i „Kafa i cigarete"]. 2002. godine, posle filma „Život je lep" Beninji je iskoristio svoj uticaj da realizuje raskošnu, nadrealističku adaptaciju Pinokija [„Pinocchio"] u kojoj je sebi dodelio glavnu ulogu [Iako je bio veliki hit u Italiji, film je doživeo notoran neuspeh u SAD-u.] Nastavio je 2005. sa filmom „Tigar i sneg" ["La tigre e la neve"] kapricioznom romansom smeštenom u rat u Iraku. Beninji trenutno putuje kroz SAD sa komadom „Celokupni Dante" [„TuttoDante"], one man show-om o Dante Aligijeriju i Božanstvenoj komediji. A.V. Klub nedavno je razgovarao sa uzbudljivim Beninjijem o značaju Dantea u savremenom dobu, o ljubavi u ratnim vremenima i o Džimu Džarmušu.
Pa ti bar znaš da meni, samo kad se prisetim njenog imena, čitavo telo zatreperi od ushićenja i srce počne ubrzano da mi lupa ali prvo što sam pomislio kada sam, eto, ponovo usnio njeno dražesno, ljupko lice bilo je:
Jaoj! Budibogsnama!
[ 1 ]
[Bijela slova na crnoj podlozi. ]
Nepoznata država. Nepoznato mjesto.
Dan. Most. Rijeka. Magla. Snijeg.
Nasukana olupina. Izvaljeno drvo.
Huk. Škripanje.
Nepoznata država. Nepoznat grad. Dnevni boravak u jednom stanu u stambenoj zgradi sa belom fasadom na uglu ulica Savske i Višegradske, u blizini Palate Pravde. Subota četrnaesti. Nepoznat mesec. Nepoznata godina. 02:07 časova posle ponoći. Uobičajen dekor - dvosed, fotelja, niski stočić. Dva mladića sede i razgovaraju. Jedan je potpuno bled, ispijen kao da nije spavao danima; dok puši - pepeo od cigarete otresa u čašu sa vodom i nervozno cupka desnom nogom u mestu. Drugi je rasanjen, još uvek bunovan, nepočešljane kose u atletskoj majici i donjem vešu, ogrnut kućnim mantilom. Nepoznata imena. Iz susednog stana, s vremena na vreme kroz pregradni zid čuje se glasna muzika, mahom pijani glasovi, buka, smeh.
Malо igrarije sa fotoaparatom, rasvjetom i muzikom.
Nakon što je započeo svoju karijeru 1992. godine sa filmom beznačajne recepcije "Mesec je... Sunčev san" [The Moon Is... The Sun's Dream], Čen-Vuk Park [Park Chan-wook] postao je poznato ime u Koreji, svojoj domovini, zahvaljujući filmu iz 2000. godine „JSA" [Joint Security Area], koji je izazvao tenzije između Severne i Južne Koreje. Poštovanje prema njegovom radu na međunarodnom planu poraslo je 2002. godine pojavljivanjem filma „Simpatije za gospodina Osvetu" [Sympathy For Mr. Vengeance], prvog filma iz trilogije koja se bavi temom osvete [Revenge trilogy]. Njegovi sledbenici, „Stari dečak" [Oldboy, 2003.] i „Simpatije za gospođu Osvetu" [Sympathy For Mrs. Vengeance, 2005.], mešaju Hičkokom inspirisanu neizvesnost sa moralnim implikacijama užasnih zločina, koji su često dočarani sa uznemirujućom slikovitošću, u koje su upleteni njegovi likovi. Poslednji Parkov film, „Žeđ" [Thirst], spaja većinu fabule romana „Tereza Rakin" [Thérèse Raquin, 1867.] Emila Zole sa pričom o naizgled nepodmitljivom svećeniku koji postaje vampir posle podvrgavanja opasnom medicinskom eksperimentu. Dok je bio u poseti Međunarodnom sajmu stripa, naučne fantastike i filma u San Dijegu [San Diego Comic Con], Park je razgovarao za A.V. Club o vampirima, o nasilju i o tome da li se može ili ne može izbeći zlu.
Snažan i upečatljiv pentatonski rif numere „Kiša U Lice", mehanička uvježbanost njenih izvođača, energičan, kompaktan i svirački disciplinovan nastup grupe Hipnagoga slike u Domu Omladine u Kragujevcu, koji sam imao prilike da pogledam zahvaljujući Draganu M. Radojičiću, snimatelju i uređivaču „gileinikola" YouTube kanala, zaintrigirao me da se pobliže upoznam sa radom ovog beogradskog sastava. U tu svrhu, odlučio sam da napravim jedan mali on-line razgovor sa muzičarima Vojislavom, Nemanjom i Igorom, članovima ovog alternativnog rok benda. Opušteno, uz kafu i sok ćaskamo putem naših myspace stranica na relaciji Banja Luka-Beograd:
Iako je jedva zakoračio u svoje tridesete, meksički glumac Gael Garsija Bernal potvrdio se kao jedan od najodvažnijih i najuspešnijih glumaca svoje generacije. Od dva uzastopna proboja sa filmovima "Pasji Život" [Amores Perros] iz 2000. i "I ja tebi kevu" [Y Tu Mamá También] iz 2001. godine, Bernal je od tada sarađivao sa svetskim filmskim gigantima u raznolikim projektima