F2_zpsb1923307.jpgUz napet, zamršeni triler „Koža u kojoj živim" [La piel que habito, 2011.], reditelj Pedro Almodovar pravi sintezu rezultata decenijskih vrijednosti filmskog eksperimentisanja, za razliku od ludog naučnika u središtu fokusa filma. Legard [Antonio Banderas, ujedinivši se ponovo sa Almodovarom po prvi put u skoro 20 godina] je estetski hirurg koji postaje opsjednut razvijanjem zamjene za ljudsku kožu koja je bolja i izdržljivija nego prava. U početku korijen njegove opsesije nije jasan, kao i koji je njegov razlog za držanje mlade žene [Elena Anaya] zaključane u jednoj od spavaćih soba u prostranom dvorcu, zatvorenice prekrivene šivenim bodijem i maskom od lateksa koja pokriva sve osim nekoliko kvadratnih inča epidermisa. Da li je to njegova supruga, njegova ćerka ili neko drugi zarobljen protiv svoje volje kao zamorac za njegove eksperimente? Kretajući se unazad i unaprijed u vremenu, u dvostrukom okviru čiji pravi smisao postaje jasan tek kasnije u filmu, Almodovar napada poznate teme kulturne represije i seksualne fluidnosti iz neobično uznemirujuće perspektive. Zanoseći se između engleskog i španskog jezika [potonji preusmjeren putem prevodioca], Almodovar je razgovarao za A.V. Klub o prelasku iz naučne fantastike u naučnu stvarnost, o tome zašto se vojnici vole oblačiti kao žene i o zaprepašćujućem konačnom obratu filma „Koža u kojoj živim".

 Napomena: Almodovar otvoreno raspravlja o svemu što se tiče filma „Koža u kojoj živim", uključujući i njegov kraj, tako da ukoliko želite da sačuvate iznenađenja koja film nudi preskočite označene odlomke intervjua.

 


01.jpg     Pripremao sam za blog jedan kraći prevod intervjua reditelja Vernera Hercoga ali me sinoć gledajući Dnevnik RTRS-a pogodila priča mojih sugrađana, Snježane i Vitomira Gajić iz Banjaluke, čije su ćerke Tatjana [19] i Milana [17] oboljele od surove bolesti Lafora, vrlo rijetkog progresivno neurološkog oboljenja koje napada dijete u ranoj adolescenciji, najčešće u 15. godini, oduzima mu kompletno ljudsko dostojanstvo [Lafora se karakteriše intelektualnim narušavanjem, mioklonim napadima (nekontrolisano trzanje mišića), usporenošću razmišljanja i govora (po koja riječ uz veliki napor), cerebelarnim simptomima (nestabilnost u hodu), prikovanošću za krevet itd.], neizbježno vodi u progresiju i fatalan kraj u roku od 2-10 godina.

      Trenutno još nema lijeka ni tretmana za Laforu. Pošto je rijetka - klasifikovana je kao "siroče" bolest - istraživanje Lafore nije interesantno ni farmaceutskim kompanijama ni vladama zbog relativno malog broja pacijenata, i sav finansijski teret istraživanja pada na pleća roditelja, rodbine i prijatelja oboljelih [Udruženje Nada za Čelzi], kao i svih onih koji su voljni da finansijski pomognu istraživačke radove u par centara [Toronto, Los Anđeles...] čiji naučnici smatraju da imaju dobru platformu za rad [znaju već 3 genske mutacije odgovorne za bolest] i sigurni su da su na dobrom putu.

      Ovdje u Banjaluci od 1. maja pokrenuta je humanitarna akcija za skupljanje sredstava za Tatjanino i Milanino liječenje i građani Bosne i Hercegovine koji žele da pomognu mogu da doniraju 1 KM pozivom na broj 1413 [akcija traje do 31. maja].

 
2011-04-19 16:05:05
Kultura| Umetnost

[53] IZLOŽBA

bojan ljubomir jugovic RSS / 19.04.2011. u 17:05

image10861.jpgProšle sedmice, ovdje u Banjaluci, u Muzeju Savremene Umjetnosti Republike Srpske [MSURS] otvorena je multimedijalna izložba „Slika/vrijeme" [Image/Time] trebinjskog umjetnika Igora Bošnjaka, koji, kako piše u najavi događaja „svojim radovima reaguje na savremenu umjetničku i društvenu scenu Bosne i Hercegovine". Pošto nisam bio u prilici da odem na otvaranje [da budem iskren uvijek više volim u miru i tišini, ako je ikako moguće sam, da uživam u nečijem stvaralačkom radu] svratio sam danas do - očekivano - potpuno praznog MSURS i odgledao nekoliko radova ovog autora koje bih, zbog zanimljivog sadržaja kao i dostupnosti na internetu, vrlo rado podijelio sa blogerima.

Od otprilike desetak video radova prikazanih na izložbi koja će trajati do 15. maja, za blog sam izdvojio tri: „BHS" , „13 photos" [13 fotografija] i „Contemporary Cemeteries" [Savremena groblja] a sa zvaničnog sajta umjetnika [www.igorbosnjak.com] beskrupuloznim poštovanjem njegovih, kako tamo šaljivo stoji, copylefts-a, preuzeo sam transkript rada „C-FIS" [2007] koji problematizuje pitanje identiteta a može i da posluži kao svojevrsna lična karta ili autopoema autora.

 

 
2012-03-02 17:48:16
Film| Kultura| Umetnost

[72] 89 mm od Evrope

bojan ljubomir jugovic RSS / 02.03.2012. u 18:48

F33_zps86d8e550.jpg      U Brestu (poljski Bžešć) na Bugu, na granici između Poljske i Bjelorusije, svakoga dana radnici na željeznici prebacuju na drugi kolosijek međunarodne vozove jedan za drugim kako bi mogli da idu dalje kroz teritoriju bivšeg SSSR na širim šinama. Neznatna razlika od nepunih 9 centimetara između širine pruge od 1435 mm, kojom saobraćaju vozovi u Evropskoj uniji i one od 1524 mm kojom saobraćaju vozovi u današnjoj Zajednici nezavisnih država otkriva u ovom pravom biseru kratke forme, kako to primjećuje Marek Hendrikovski [Marek Hendrykowski] u svojoj knjizi „Umetnost kratkog filma" [Clio, Beograd, 2004], „tako duboko tuđinstvo, koje nevidljivim zidom deli dva različita sveta." Dok voz na relaciji Pariz-Moskva ulazi u stanicu, kamera slika kontrast između lijepih i veselih lica putnika, koji znatiželjno izviruju sa prozora kupea, i umazanih lica željezničkih radnika koji svakodnevno rutinski obavljaju veoma težak posao... Efektna filmska metafora o susretu Zapada sa Istokom, dokumentarni kratkometražni film poljskog reditelja Marcela Lozinjskog [Marcel Łoziński] dobitnik je brojnih nagrada na festivalima kratkog filma a bio je nominovan 1994. i za Oskara u kategoriji dokumentarnog kratkog metra. Dakle, jedna  preporuka za ljubitelje male filmske forme.

 

423134_3127860631450_493821800_n.jpgЗаједно са редитељима као што су Рајнер Вернер Фасбиндер [Rainer Werner Fassbinder], Вернер Херцог [Werner Herzog], Фолкер Шлондорф [Volker Schlöndorff] и Маргарет фон Трота [Margarethe von Trotta] Вим Вендерс [Wim Wenders] је био дио покрета Новог њемачког филма који је процвјетао у земљи од касних шездесетих ка овамо, али је његова каријера открила више космополитску тежњу, са посебним интересовањем за Америчку културу и еклектичне музичке сцене. [Његов први филм "Љето у граду" (Summer in the city) из 1970 године, био је посвећен бенду The Kinks]. Разбијајући ауторски калуп, Вендерс је одувијек био склон сарадњи: сарађивао је с писцем Петером Хандкеом [Peter Handke] на филму "Голманов страх од једанаестерцa" [The Goalie's Anxiety At The Penalty Kick] из 1972. и на артхаус пробоју "Крила жеље" [Wings of desire] из 1987. године, са глумцем и драматургом Семом Шепардом [Sam Shepard] на филму "Париз, Тексас" [Paris, Texas] из 1984. и филмом Искупљење ["Don't Come Knocking"] из 2005., са редитељем Николасом Рејoм [Nicholas Ray] на јединственом документарцу из 1980. "Муње изнад воде" [Lightning Over Water], те са музичарима U2 и Реј Кудером [Ry Cooder] на вишеструким пројектима.

 

01_zpsb83ab48c.jpg„Filmovi koji su univerzalni i vanvremenski"

piše: Birgit Heidsiek

6. Septembar 2014, Venecija
Sinevropa se sastala sa švedskim rediteljem Rojem Andersonom [Roy Andersson] da razgovara o njegovim izvorima inspiracije i o tome kako je finansirao svoj najnoviji film "Golub sjedi na grani razmišljajući o postojanju" [A Pigeon Sat on a Branch Reflecting on Existence (2014)]

 

DEJVID LINČ, (NE-)MUZIČAR

 

Evo kako glasi recept za uspjeh Dejvida Linča, preuzet iz njegovog inspirativnog priručnika „Loveći veliku ribu" (Catching the Big Fish, 2006.): „Pokušajte da nađete posao koji vam daje nešto vremena; naspavajte se; i radite koliko god možete. Toliko je mnogo zadovoljstva kada radite ono što volite." Ova filozofija, plus ljekovita pomoć Transcendentalne Meditacije, kojoj on ostaje advokat zagovornik, dozvolila je Linču da postane intrigantan likovni umjetnik, sa ostvarenjima u slikarstvu, kolažu, crtanim filmovima, fotografiji i art-filmu. Kasnije, ovaj pristup mu je pomogao da napravi misteriozni skok u Holivudsku filmsku produkciju, u kojoj on ostaje jedan od par rijetkih aktivnih nasljednika velikih nadrealističkih filmskih autora.

A ta ista filozofija je ono što sada Linč primjenjuje sa obnovljenim fokusom na još jednu umjetničku formu: muziku. Svako ko je upoznat sa njegovim filmskim radom odavno je shvatio da je Linč iskreni frik zvuka: Osvjedočiti se sa onostranim industrijskim audiopredjelima „Glave za brisanje" [Eraserhead], nezaboravnim zvučnim stampedom koji otvara film „Čovjek Slon" [The Elephant man], njegovom totalnom redefinicijom Bobi Vintona i Roj Orbisona [Bobby Vinton, Roy Orbison], revolucionarnim romanticizmom teme iz Tvin Piksa, razuđenim poremećenim ivicama filma „Izgubljeni autoput" [Lost Highway] i posebno, njegovim prikrivenim bitnik mjuziklom „Divlji u srcu" [Wild at Heart]. Ne bi bilo pretjerano reći da on posjeduje najoštrije uši među svim živim Holivudskim rediteljima.

 

 ‎F39_zps61a355fa.jpg" I'm very humble - I think I'm a genious."  

      U novembru prošle godine, Alehandro Hodorovski [Alejandro Jodorowsky] legendarni čileanski umjetnik jevrejskog porijekla - reditelj, scenarista, glumac, strip autor - bio je gost njujorškog Filmskog udruženja Linkoln Centra u čiju su čast priredili projekciju njegovog esid vesterna "El Topo", koji je svojim svakodnevnim šestomjesečnim prikazivanjem u njujorškom bioskopu Eldžin tokom 1970. i 1971. ustoličio kult ponoćnog filma. Originalni snimak, u tranjanju od  pola sata, interesantnog ali i vrlo zabavnog razgovora sa rediteljem u bioskopu Valter Rid [Walter Reed Theatre] dostupan je na zvaničnom Jutjub kanalu Linkon centra [link].

 

"Muzika se najbolje opisuje muzikom, rečima se može reći da je to kao kad prstom kojim svirate uštinete lopticu iz koje izleprša hiljade divnih i divljih boja." Radomir Mihailović Točak, 1976.

Upotrijebio sam ovaj isti citat poprilično davno na ovom blogu kad grupe Smak i recentnijeg nabujalog interesovanja (ako, ako!) za njihovu muziku nije bilo ni u tragovima i evo ponavljam ga u ovoj čudnovatoj prilici kada upravo zahvaljujući tom (opravdano) nabujalom interesovanju za muziku legendarne grupe možemo da čujemo kako uživo zvuči prvi dio kompozicije Arija dajmond, gotovo 40 godina kasnije. (Originalna numera, posvećena jednom specifičnom modelu gitare, snimljena je i objavljena na solo ploči "R.M. Točak", davne 1976. godine u izdanju ZKP RTLJ i citat sa početka je preuzet sa omota upravo te ploče.)

 

 403857_2882511697880_1345238256_n.jpgPočetkom osamdesetih dok je radio "Dinu", Linč  je nacrtao jedan kaiš stripa od četiri kadra koja su gotovo identična: dan, drvo, kuća, dvorište, ograda, u daljini fabrika iz čijih visokih dimnjaka kulja dim i u dvorištu jedan crni pas vezan lancem koji zateže do pucanja, toliko bijesan i napet da uopšte ne može da spava, da jede, samo može da reži i to jedva. U kući žive vlasnici psa, Bil i Silvija, i strip se bazira na njihovim komičnim dijalozima u oblačićima pri čemu sadržaj crteža ostaje uvijek isti. Tri kadra dana, u kojem Bil i Silvija (eventualno) nešto progovore, smjenjuje poslednji, četvrti identičan kadar noći u kojoj svijetle polumjesec i upaljeno svijetlo u kući što se probija kroz prozor u dvorište u kome je pas konstantno napet, zategnut i bijesan i tako... sve ispočetka. Linč je strip nazvao "Najbjesniji pas na svijetu" ["The Angriest Dog in the World"] i objavljivao ga je jednom sedmično u "LA Reader"-u tako što bi svakog ponedeljka telefonirao redakciju i diktirao im novi dijalog koji bi oni potom upisivali u oblačiće i tako punih devet godina (od 1983-1992).

 

bojan ljubomir jugovic

bojan ljubomir jugovic
Datum rоđenja:  - Pol:  Muški Član od:  27.01.2007 VIP izbora:  59 RSS RSS Feed Saznajte više o autoru

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana