[ 1 ]
[Bijela slova na crnoj podlozi. ]
Nepoznata država. Nepoznato mjesto.
Dan. Most. Rijeka. Magla. Snijeg.
Nasukana olupina. Izvaljeno drvo.
Huk. Škripanje.
Portugalac je božanstveno svirao solo na saksu, gitarista je zažmirio i otisnuo se daleko, fokusiran na svoje harmonije... U jednom momentu, visok i namrgođen tip popeo se na scenu, prošao je pokraj njega, čučnuo pored bubnjara i bratski ga zagrlio.
- Brate, prije sledeće stvari ima da pozdraviš sve prisutne članove našeg moto kluba i zamoliš ove ovdje ljude za minut ćutnje, red je da odamo počast svim nastradalim bajkerima.
- Hej, šefe, stvarno nije momenat, vjeruj mi, pola ljudi dole u publici je pijano; galamiće, zviždaće, uostalom to su uglavnom stranci, ne razumiju srpski uopšte, ti znaš da bih te ja ispoštovao u drugoj situaciji, da ste kojim slučajem vi organizatori, vjeruj mi, nije trenutak za...- pravdao se bubnjar.
Pričaju ljudi da se tog 30-tog aprila kada su se prvi NATO projektili sručili na Savski venac na velelepno modernističko zdanje Generalštaba u Beogradu (1) (izgrađeno 1956. godine) da se praški đak, srpski arhitekta, urbani planer I profesor Nikola Dobrović (1897-1967) slatko nasmejao. Da se razumemo, nikako mu nije bilo svejedno; bilo mu je žao sirotih ljudi koji su ginuli tokom bombardovanja prestonice ali razmišljanje o devastaciji svog čuvenog kompleksa za čije oblikovno komponovanje je našao inspiraciju u kanjonu Sutjeske, navelo ga je na iskren smeh. Dok se još uvek na Zemlji spuštao gusti oblak prašine u ulici Kneza Miloša, krhotine stakla zasipale okolne objekte, na spratovima gorela vatra, sedeo je prof. Dobrović u svojoj kućici na nebu, u bogatoj biblioteci, okružen brižljivo probranim delima, knjigama koje je praktično sakupljao tokom celog svog radnog veka, prelistavao svoju privatnu prepisku uz umiljate zvuke melanholične balade "Zbogom Frenk Lojd Rajte" („So Long, Frank Lloyd Wright") Pol Simona i Art Garfankla.
Andrej je Leni poklonio stabljiku ruže za 8. mart.
Nepoznata država. Nepoznat grad. B92 Blog. Subota, dvadeset i peti. Nepoznat mesec. Nepoznata godina. U dnu pozornice, upravno na poslednji zid, postavljeno je nekoliko vertikalnih panela koji formiraju zasebne "sobe" sa različitim dekorom ali u svakoj "sobi" se nalazi monitor sa tastaturom. Likovi, nezavisno jedan od drugog, se pojavljuju isključivo u svojim sobama i "komuniciraju". Povremeno istupe napred, u čist, ogoljen "zajednički prostor", na proscenijum, prema publici.