Vracarska Jadikovka
Ratni zlocinci putuju svetom
planeta se okrece u krug
avioni prelecu nad svetom
a ja se pitam da li cu kud
kuku, kuku kako bih na pijac’
da gledam bruku i sramotu tu
kad mi na Kalenic Bikica dodje
da’l da svirnem u trubu
tru,tru,tru
odzvanjaju zvona sa dzambo crkve
ding, dong,ding,dong
a ja nikako da dodjem do Chubure i
pozdravim komsiluk iz kraja svog
Ah kako je tesko pesnik biti
u drustvu psiho-prozaicnom
Dete poete bolje da cuti
u dalekom uglu kraja
Eci, peci pec,
ti si mali zec,
ja sam mala prepelica,
eci, peci pec
Svi su se izredjali za otstrel i na red su dosli kenguri. Tesko kengurima koji se nadju u zoloskom vrtu u vreme oruzane pljacke. Ukoliko ih ne ucmekaju kradljivci kengura i ostalih divljih zivotinja, postoji verovatnoca da padnu pod tockove automobila. Izgleda da su trenutno u Beogradu svi najebali, pa cak i kenguri.
Ovo sam prvi put cula kao klinka. sada je leto, malko sam porasla i opet mi se slusa. Al, sto mi se pije vino, to je druga prica. Leto, vrucina, more vino....
Nova verzija:
Svirali su i u Vrnjackoj Banji!
Ovakvi zenski glasovi su neprevazidjeni. Sto je najveci stos, zena je Belgijanka i peva bez akcenta.
Nina Simone! Fantazija!
Danima pada kisa. Svako posle podne pocne da grmi. Danas se nebo spojilo sa zemljom. Svetla od automobila osvetljavala su mi put koji je vodio preko nadvoznjaka povezujuci dva nepoveziva kraja grada. Zeleno zuta boja pocinje da mi se svidja. Boja oluje.
Na radiju je Nina Simon pevala o gresnicima. Sedela sam nepomicno u automobilu; nije mi se izlazilo iako sam se vec parkirala ispred kuce.
A juce je bio lep dan. Taman kad sam pomislila da je cudo da nema kise i da nista ne moze da mi pokvari to osecanje uzivanja koje me je u trenutku preseklo, naletim na mrtvo kuce dok sam
Gde se presele ljudi kada jednom nestanu iz naseg grada? Valjda svako ode na neku svoju malu planetu na kojoj nastavi da zivi vecno. A i u nasim srcima. Ostaju prazne ulice, tihe kao slike.
A, Oljine slike su kao dzez.
Lep prolecni dan. Setam od kuce do biblioteke. Nisam dobila tezgu koju sam ocekivala te su mi jutra ostala slobodna, za zujanje. Do biblioteke ima dobrih pola sata brzog hoda. Na ulici nema ni zive duse kao i obicno radnim danima. Ovde ljudi ne hodaju; voze se. Ovde se iskljucivo ide peske na masinama, onim static sa promenama brzine uz muziku. Peske se ide od kucnog praga do kola dok se u rukama nosi velika torba sa sljastecim natpisom, nekakve poznate, a meni nepoznate, firme. U torbi su patike i oprema za super track uz muziku izmedju cetiri zida.
Dok gradjani prolaze u svojim Lexusima