Nisam ja o svemu tome imao pojma te '76. kad sam prvi put postao svestan neke ''Olimpijade''.Ćale je krečio kuhinju a ja sam na tranzistoru slušao kako gubimo od ''Žabara'' 16 razlike na poluvremenu.Naravno, u basketu.
-Срећан Божић тата!
-Колико пута да ти причам, једва чујно је рекао отац...каже се Христос се роди.Ваистину сине, ваистину се роди.
-Никад ниси хтео да слушаш шта ти говорим, наставио је испрекидано правећи паузе између речи.Ниједан савет, ниједну сугестију ниси уважавао...
Bilo je to, sine moj, nekada davno, pradavno, u jednoj zemlji iza mnogo mora i planina.
Da nje nije bilo - ne bi bilo ni ovog blogera.
Dok sam čitao tekst o tome kako se snalazi jedna žena u vrtlogu muškog biznisa,poželeo sam da moja , tih dana očekivana, ćerka bude baš takva. Samo takva, nezavisna, borbena, bez dlake na jeziku. Ta misao me je hrabrila da se suočim sa realnošću u kojoj ću morati da živim kao roditelj ženskog deteta sa svim posledicama koje ta činjenica nosi.
Večeras neka vatre se pale
večeras neka dođu svi
mi igramo super-finale
zato mila dođi i ti...
...odzvanjalo je u glavi desetogodišnjeg dečaka, tek pristiglog u Glavni grad u svrhu ekskurzije, dok je gledao po prvi put reku ljudi sa zastavama obožavanog kluba.To je bilo to.Njegova simpatija je sedela iza njega, njegov tim je igrao prvo finale kupa UEFA.Ništa mu više nije trebalo u životu.Da je mogao, zamenio bi svoj tek započeti život za postignuti gol te večeri i za poljubac svoje prve ljubavi.
Каже мени жена моја!
Ма нема шансе, кажем. Престао сам.
Šta da ti pričam brate?
Plata mi je oko 30 000 ovih bednih dinara.I to samo zato što ja kao majstor imam prekovremeno u firmi.Ovi tehničari u režiji imaju do 25 soma.
Ma da, uzimam nešto i privatno, ali to ti se svelo na oko 5-6 hiljada i da budem srećan ako mi uopšte plate... Znaš ono’’brate kriza je u celom svetu, dođem ti kad budem imao, ako budem imao’’. Jebiga, šta ću , to je bar možda nekad i možda neka kinta.A da je bilo bolje pre tri godine kada sam tebi popravljao ono svetlo u zgradi – bilo je. Moglo se živi.
Žena mi ne radi. Imamo tri sina, tri jabuke. Jebem ti državu koja mi za pišljivih 500 dindži, koji su mi letos ušli u prosek zbog nekog remonta, oduzela dečji dodatak.Ej bre, tih šezdeset hiljada za GODINU dana nama bi značilo da deca mogu ponekad da pojedu i nešto kvalitetno.
U tom trenutku mi je bilo teže nego na ratištu.Ljudi su nas gledali, ona je vrištala da će da se baci sa stene, a ja sam samo molio Boga da se izvučemo živi, oboje.A sutra ću da raskinem.Iščekivao sam da čujem sirene hitne pomoći i policije i razmišljao sam kako ću da objasnim zašto maltretiram devojku.A onda sam se setio...i udario sam joj šamar iz sve snage ne bih li je osvestio.Ništa!E, tad sam se definitivno uplašio.
Pre neki dan sam video moju bivšu.Devojku.Gurala je kolica.Znao sam da se udala, a tad sam saznao
eto šta je život
Da nema bloga reč na srpskom ne bih mogao da prozborim.
Dojadiše , vala, više i Bogu i narodu.
Po ceo dan. Kako uđem u sobu oni pred televizorom. Nema načina da im ga ukinem. Zabrane za njih ne važe. Oni su svoja prava stekli u demokratiji i nema zbora da budu ukinuta. Lažem, ima načina ali to bi bilo osuđeno od strane dušebrižnika kojima su moja deca važnija nego meni.