Desilo se meni a desilo se i drugima, sigurno, da kada nekome kažete da vam je nečega, čime vas nude, 'mnogo' odgovore , kao šeretski, 'mnogo je kada biju'. Nisam baš siguran da sam tada razumeo to. Sada razumen. Biju. I mnogo je. Previše. Kada je dosta? Batina, poniženja, trauma?
Fraza 'Neko bi trebalo da učini nešto' nije, sama po sebi, od pomoći. Ljudi koji je koriste nikada ne dodaju 'a taj neko sam ja'.
Teri Pračet
Novinar i pisac Nebojša Spaić preminuo je u subotu ujutru u Beogradu u 55. godini života
okom
Tokom novinarske karijere bio glavni urednik Radio Beograd 202, direktor Media centra u Beogradu, glavni urednik NIN-a, autor i urednik emisije Doba razuma, kolumnista u više nedeljnika, osnivač, direktor i vlasnik Agencije Kovačić i Spaić, i autor više knjiga.Bio je izvršni direktor nedeljnika NIN do februara
«Ne mogu da čestitam vukovarsku pobedu, koju tako euforično slavi ratnom propagandom opijena Srbija. Ne mogu jer neću da se ogrešim o žrtve, o hiljade mrtvih, a ni o neprelazni bol i nesreću preživelih Vukovarčana....On (Vukovar) je Hirošima srpskog i hrvatskog bezumlja...Svi u ovoj državi, a Srbi i Hrvati naročito, preživljavaju dane najveće sramote i pada»
Vuk Drašković
Odmah na početku da priznam: Nemam pojma kakav efekat proizvodi prava eksplozija prave petarde u pravoj kesi sa fekalijama, ali mogu da pretpostavim. Lično sam nekoliko puta upaljenu petardu ubacio u kesu sa đubretom. Ako je efekat sličan, svi u okoline te kese su ušljiskani. Baš onako..., gadno. I sada, efekat eksplozije u toj kesi je isti kao ono što se dogodilo onima koji su gledali vesti juče, čitali novine ili jednostavno živeli u Srbiji. Nekima smeta, neki ni ne primećuju, a smrdi do neba i nazad. Kesa su granice, fekalije ono što se taloži, a petarda je ono što ne entitet nazvan državom uradio.
Nasiljem se bavimo kampanjski. Skoro svaki pojedinačni slučaj prati se zgražavanjem i osudom. I to je sve. Do sledećeg koji je praćen osudom i zgražavanjem. Tišim. I tako redom....Što više vremena prolazi to su glasovi zgražavanja i osude tiši. I onda se probudimo u užasu i ne znamo gde su nam prošle godine.
To nije baš slika. Više crtež, malo olovka malo tuš. Na kartonu koji sa zadnje strane ima fleku, od nekog lepka mislim. Nikakav poseban karton. Sa one strane gde je slika je ona bela podloga, a sa druge strane ona obična, boja kartona. I fleka, naravno.
Najiskreniji odgovor na pitanje iz naslova je 'nije bitno'. Najtačniji odgovor na pitanje iz naslova je 'država'. O aflatoksinu govorim. O onom nevidljivom začinu, kancerogenom, koji smo skoro sigurno svi mi koji živimo u Srbiji već imali u svom tanjiru. I pojeli. Neznanje nas je nije spasilo.
Ako samo jedan dan u godini posvetimo razumevanju katastrofe Vukovara bićemo bolji ljudi.
Vukovar je naša sramota, pečat i teret.
(Aleksandar Stošić)
Mislim da je do mene. Verovatno sam tako vaspitan i družim se sa takvim ljudima. Ne bih da optužujem, ali izgleda je i do njih. Jednostavno ne razumem ove postupke za rehabilitaciju.
Posebno dva o kojima će sud odlučiti 23. marta. Izvesni Dragoljub Mihajlović i izvesni Milovan Đilas. Iako su prilično različiti.