Jednog vrelog i prašnjavog tropskog popodneva moj kubanski poznanik (recimo da se zove Hugo, imena ponekad pomažu da priča lakše teče) i ja prolazili smo kolima kroz Marianao, čija je 114. ulica, glavna saobraćajnica koja zapadni deo Havane povezuje sa aerodromom, još uvek bila sveže okrečena za Samit nesvrstanih, tog u svetu zaboravljenog i marginalizovanog pokreta koji još uvek zauzima vrlo važno mesto u kubanskoj spoljnoj politici. 114. ulica podsećala je na pozorišne kulise. Pošto su tuda prolazile gotovo sve delegacije Samita, sve oronule kuće u njoj sveže su okrečene u živopisne boje - zelene, žute, plave, sve zamislive. Naravno, čim se sa glavne ulice skrene, decenijama stari i ofucani, nekada beli malter, odvaljuje se sa onoga što je ostalo od zidova. I tu, ipak, ljudi stanuju.
Istorija São Paula mogla bi se sažeti kroz priču o nekoliko zgrada koje su obeležile grad u njegovim ključnim epohama. Conjunto Nacional, jedna od njih, ogromni stambeno-poslovno-trgovinski kompleks na ulici koja je i dalje simbol grada, Aveniji Paulista, danas nema ni približno onoliki značaj kakav je imao u godini svoje inauguracije, 1958. Te godine na vlasti bio je predsednik Brazila koga mnogi i dalje poistovećuju sa najvažnijim trenucima brazilske modernizacije u 20. veku i koga svi i danas popularno zovu JK (Žota Ka), a koji se zvao Juscelino Kubitschek.
Tih pedesetih godina izgledalo je kao da Brazil ide napred, u budućnost koja obećava razvoj i prosperitet. Nedugo posle inauguracije zgrade Conjunto Nacional sledila je jedna još mnogo veća, Brazilije kao glavnog grada. Naravno, kao što to obično biva, pogotovu u zemljama trećeg sveta, odmah zatim šezdesete su donele otrežnjenje u vidu vojne diktature, a JK otišao je, kao i mnogi brazilski intelektualci, u egzil. Ali to je duga priča.
America is Europeanizing on as extensive a pattern as Europe is Americanizing.
(Marshall McLuhan: Understanding Media: The Extensions of Man)
Tramvaj se lagano probijao kroz saobraćaj pogoršan dosadnom popodnevnom kišom. College Street verovatno nije ni najlepša ni najružnija ulica u Torontu. Polazi od centralne žile kucavice, Yonge Street, koja deli grad na zapadni i istočni deo, i ide ka zapadu, prolazeći prvo kroz zonu oblakodera na Bay Streetu, zatim bolnički kvart prema University Avenue, i dalje, uz rub pijace Kensigton i prodavnice sa jeftinom elektronikom, prema dvospratnicama i trospratnicama Male Italije (Little Italy), sa sve restoranima, kafanama, vinskim barovima, prodavničicama hrane i ostalom pratećom mešavinom trgovine i stambenih kuća. Posle toga ima sve manje trgovine, a sve više za torontske pojmove relativno skromnih kuća, dok se College Street ne ukrsti sa Dundas Street West i tako konačno nestane na svojoj krajnjoj zapadnoj tački. Ceo taj put tramvaj pređe za petnaest do dvadeset minuta; na kiši tog dana možda mu je trebalo i više od dvadeset.
Rien ne distingue les souvenirs des autres moments: ce n'est que plus tard qu'ils se font reconnaître, à leurs cicatrices./Nothing sorts out memories from ordinary moments. Later on they do claim remembrance when they show their scars. (Chris Marker: La jetée)
Pre petnaestak godina, jednog bečkog 24. decembra uveče, pitali smo se šta da radimo mi koji smo bez porodica, bez predbožićnih rituala, mi koji nemamo nameru ni sami da jedemo kod kuće, ni da idemo na ponoćnu misu. Bilo nas je troje; ja, jedan moj prijatelj koji je jednog leta osamdesetih došao na mesec dana iz grada Bowling Green u državi Ohio da predaje engleski u Salzburgu na mesec dana, i do dana današnjeg ostao da živi u Austriji, i jedna moja prijateljica rođena gde i ja, a koja sada živi u Americi, koja mi je tada bila u poseti. Otišli smo u kafanu u kojoj sam vrlo često obitavao za vreme svog života u Beču, Adlerhof, u 7. Bezirku (gradskoj opštini), u ulici Burggasse broj 51, čije se ime sa ulice ni ne vidi. Jedino što se vidi jeste fasadna lampa sa reklamom za malo poznato Schnaitl pivo.