Siboney je sve do nekog trenutka tridesetih godina prošlog veka bio malo naselje nadomak Havane, sa imenom koje označava jedan od naroda pretkolumbovske Amerike. Kako se grad širio na zapad, Siboney je postao zanimljivo mesto za gradnju zato što je samo nekoliko stotina metara od vode, a istovremeno u svom većem delu pomalo uzdignut tako da manje plavi kada se more izlije u kišnoj letnjoj sezoni. Prostor za luksuznu gradnju polako je ponestajao u krajevima bližim centru grada, kao što su Vedado i Marianao, i po Siboneyu počele su da niču vile.
Na vodi, u blizini Siboneya, otvarali su se socijalni klubovi za elitu, Marina Hemingway takođe nije bila daleko, i nouveaux riches predrevolucionarne Havane naseljavali su se tu sve više i više, naročito u godinama neposredno pred revoluciju. Prava prigradska idila - svuda se moralo ići automobilom, ali to nikome nije smetalo. Dominantni arhitektonski stil Siboneya odslikavao je, i odslikava, vreme ekspanzije, sa vrlo jakim uticajem visokog modernizma, zaljubljenošću u beton, oštre ivice i gole forme. Oštre ivice i gole forme - to gotovo zvuči kao neka čudna vrsta metafore za Kubu kakvu je Juanov deda napustio.
Bogalji imaju nešto tako dirljivo/Bogalji imaju nešto zavodljivo/Kad vidim tako nekog bogalja/Moje zlatno bečko srce/Toplota i bol savlada. (André Heller i Helmut Qualtinger: Das Krüppellied)
Ključni trenutak, početak mog dijaloga sa Bečom, bio je prvi put kada sam sa Grabena skrenuo na Kohlmarkt i ugledao Michaelerplatz u pozadini. Teško da postoji mnogo ljudi koji se ne bi složili da je to spektaktularan urbani pejzaž kakav se retko viđa. Lepe zgrade i skupe prodavnice Grabena, Kohlmarkta i Michaelerplatza služe kao tunel koji je tu da pojača efekat grandioznosti Hofburga, čiji se jedan od ulaza nalazi na Michaelerplatzu. Ne znajući šta da očekujem, mada sam već pre toga prošao Kärntner Straße i Graben, skrenuo sam u potrazi za bibliotekom u koju je trebalo da se učlanim, i čija mi Michaelerplatz adresa do tada nije ništa značila.
Svaka zemlja ima svoju emigraciju, i svaka je specifična, ali kubanska zajednica u Miamiju (mada zajednica verovatno nije prava reč) predstavlja jedinstveni primer potpunog ideološkog raskida i, istovremeno, emotivnog neraskidanja sa maticom, koji jedinstvenim čini što je do najsitnijih detalja pohranjeno sećanje na predrevolucionarnu ili, još bolje, metarevolucionarnu Havanu. Ovo uključuje paralelne mape grada sa starim nazivima ulica, katastarske knjige sa tačnim popisima imovine, i, verovatno najvažnije, stalno podgrevanje mita o povratku. Kubanci u Miamiju (neki, mnogi) uporno odbijaju da se odreknu ideje da su oni sad stanovnici Sjedinjenih Država, i da je to to. Njihova Havana je grad u mašti koji je napravljen kao slika u ogledalu Havane u kojoj su živi ljudi, u kojoj se maše zastavama za revolucionarne praznike i čeka u redu za pirinač.
Ulice u Siboneyu, kao i u većem delu Havane, bile su obeležene brojevima. Juan Berasategui sećao se mape Havane koju je video u Miamiju, na kojoj su mnoge ulice, čak i na periferiji, imale imena. Mapa je sasvim različito izgledala od turističke mape koju je dobio ovde, u Havani, da se lakše snađe. Isto mesto izgledalo je toliko različito na te dve mape da se pitao ono što ga je mučilo od početka, od ideje da dođe ovamo, ali i dublje u prošlost, od rođenja: mogu li se dva nivoa kubanske stvarnosti, koja se bave istim mestom, preklopiti i postojati zajedno, u istom kontinuumu?
As you know, young Cubans often feel alienated from their Cubanosity roughly from ages 15 to 30. Then it comes back with a vengeance! (komentar korisnice pod nadimkom Victoria na stranici http://futuremd.blogspot.com/2006/02/smells-like-mistolin-spirit.html, posećenoj 4. januara 2009.)
Preskačemo turističke delove, opšta mesta o Kubi, zemlji boja, zvukova i slika, koju je naš junak pomalo opijeno razgledao i upijao. On je namerno odlagao, kao dobar kockar koji ni sam ne gleda svoje karte do poslednjeg trenutka, posetu bivšem domu svoje porodice. Dao je sebi vremena da malo vidi taj drugi svet u koji je došao kako bi bio spreman da se suoči sa svojim položajem u njemu i prema njemu.
Svaki razvoj, a naročito brzi, nagli, nepromišljeni, vremenom postane kompleksna igra lica i naličja, protivrečna pojava koja može da ostavi posledice koje traju godinama, decenijama, vekovima. Iz želje da se odgovori na legitimnu potrebu, da se pronađe izlaz iz neke vrste krize ili zastoja, gradovi znaju da se otrgnu i organskom i planiranom rastu, i da se upute u pravcu divljeg i nekontrolisanog. Proizvodi takvog rasta svedoče o tome koliko je tanka nit između fantastičnog i groznog, urbane utopije i distopije.
The 1977 Bucharest Earthquake occurred on Friday, 4 March 1977, 21:20 local time and was felt throughout the Balkans. It had a magnitude of 7.4 and its epicenter in Vrancea (in the Eastern Carpathians) at a depth of 94 kilometers.
The earthquake killed about 1,570 people and wounded more than 11,000. Among the victims was the Romanian actor Toma Caragiu. Nicolae Ceauşescu had to suspend his official trip to Nigeria.
About 35,000 buildings were damaged, and the total damage was estimated at more than two billion dollars. Most of the damage was concentrated in Romania's capital, Bucharest, where about 33 large buildings collapsed. Most of those buildings were built before World War II, and were not reinforced. Many of the historic buildings that collapsed were not rebuilt; instead, the land was cleared for the building of the Palace of the Parliament. (http://en.wikipedia.org/wiki/1977_Bucharest_earthquake)
Gotovo trideset godina kasnije Bukurešt postaje glavni grad jedne od zemalja Evropske unije, i šesti grad po naseljenosti administrativnog gradskog područja u toj istoj Uniji. Istovremeno, problem sa kojim se Bukurešt suočio posle Ceauşescuovog monumentalnog pretumbavanja centra grada bio je (i ostao) vrlo ozbiljan. Staro gradsko jezgro bilo je ili zamenjeno novim zgradama (Skupština, tj. Palatul Parlamentului, novogradnje u Bulevardul Unirii i nekoliko okolnih ulica), ili pušteno da propada. Mnoge zgrade u pešačkoj zoni oko Ulice Lipscani i danas imaju vidna oštećenja od zemljotresa, a niko ih nije pipnuo za sve ove godine.
In an autobiographical note written in 1801 in South America, Alexander von Humboldt specified his motive for travelling: “I was spurred on by an uncertain longing to be transported from a boring daily life to a marvellous world.” (Alain de Botton: The Art of Travel)
Gradovi borave negde na raskršću između sećanja i snova.
Voz je najpre išao velikom brzinom, a onda je naglo usporio kada je ušao u stanicu. Stanica Kent nalazi se iznad zemlje, iako je deo gradske mreže metroa. Stanica je sva u metalu, staklu i betonu. Dugački, uredni i čisti peroni sa dve strane, za dva različita smera. Velike neonske reklame. Stanični zid od pleksiglasa otkriva grad iza, sa visokim soliterima poslovnog centra Kuala Lumpura, ili Donaustadtom, nisam siguran, u pozadini. Oblačan, ali prihvatljiv radni dan, nije prevelika gužva u gradu.
La nostalgie de la barbarie est le dernier mot d'une civilisation. Nostalgija za varvarstvom je poslednja reč svake civilizacije. (E.M. Cioran)
Što duže živim na Kubi, sve češće sećam se jedne slike sa svog prvog putovanja u Havanu. Bilo je leto, jedan od onih tipičnih letnjih dana sa popodnevnim prolomom oblaka, obično oko pet sati, kad svi idu kući. Bio sam u turističkom autobusu, na Petoj aveniji, i gledao kako kiša neverovatnom brzinom stvara baruštine. Vozač je skrenuo sa Pete avenije, glavne saobraćajnice ali i vrlo niske ulice u koju se voda sliva, i krenuo da nas vozi nekom od manjih, ali prohodnijih, ulica uzbrdo. I tu je, međutim, bilo velikih bara. Na jednoj raskrsnici nakupilo se dosta vode, kao i ljudi koji su sa mnogo optimizma i strpljenja čekali nekakav prevoz. Vozač je mogao da ih zaobiđe i poštedi, ali on kao da je ubrzao, ne obazirući se uopšte na njih, i pošteno ih isprskao mutnom kišnicom sa ulice koja se gotovo nikad ne pere.
Jedna od stvari koju svako ko provede dovoljno vremena na Kubi primeti jeste nedostatak civičke svesti. Na predivnom Trgu Sv. Franje (Plaza San Francisco) u Staroj Havani može se provesti divno vreme šetajući, ali to često podrazumeva slalom u cilju zaobilaženja gomila konjske balege. Propuštanje vozača ili pešaka u saobraćaju vrlo je retko, čak i poštovanje sopstvene trake. Vrlo često spori automobili kao da namerno voze u levoj traci. U Centru za ljudsku genetiku González Coro u Vedadu u čekaonici sam jednom sedeo oko pola sata, i brojao mrtve muve na podu, ali i na prozorima, dok sam gledao kako se ljudi guraju u nekoj vrsti stampeda, sa sve trudnim pacijentkinjama, da bi videli čuvenog doktora Olivu. U Centru za genetiku nalazi se jedan od najužasnijih WC-a koji se mogu zamisliti. Da bi postojala civička svest, prvo mora da postoji civis.