Njegova svetost Pavle, voljom Božjom patrijarh srpski i voljom Sabora SPC, iskazanom prvog dana zasedanja, ostaće i dalje patrijarh. Tako bar kažu nezvanične informacije koje do nas dopiru iz većine medija.
Redovni jesenji Sabor SPC započeo je juče molitveno čak sa dve liturgije. Jutarnjom, koju je u Sabornoj crkvi služio mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije i na kojoj je prisustvovalo samo 18 vladika, iako je najavljeno da će prisustvovati svih 45 vladika, koliko učestvuje na Saboru.
Ljudi ponekad zaboravljaju da stvari najčešće nisu onakve kakve izgledaju da jesu..., napisala je gordanac u postu Maestro, Bulgakov i ja.
Čitajući Majstora i Margaretu, pre desetak godina, nisam bio sposban da Bulgakova sebi objasnim na način kako je to učinila gordanac, uz asistenciju dvojice majstora - nsarskog i Predraga Brajovića. Ipak, intuitivno sam osetio da nam Bulgakov upravo to
Danilo Kiš je stalno razmišljao o tome kako da pisac bude izbavljen od politike. Mučilo ga je to što kao srpski pisac uvek treba da se bavi politikom, što mu se nije sviđalo, iznosi detalje Ilma Rakuza iz svoje prepiske sa Kišom. Ilma je i sama pisac i prevodilac Kišovih dela na nemački jezik.
Ne misle svi pisci kao što je razmišljao Danilo Kiš. Mnogi, ne samo da ne žele da budu izbavljeni, već u politiku svojevoljno srljaju.
Odnos pisca i politike je višeslojan.
Politika je večna tema književnih dela. Neiscrpno vrelo. Pišući
Javnost verovatno neće nikad saznati da li je Patrijarh Srpski gospodin Pavle odluku o povlačenju sa trona SPC, potpisanu na VMA 8. oktobra ove godine, doneo svojevoljno ili pod pritiskom. Bilo, kako bilo, Srbiju u novembru čekaju još jedni izbori.
Ko će biti novi 45. po redu patrijarh stvar je SPC i njenih vernika.
Svi, manje više, mislimo da smo pametni. Glupi su oni drugi, a ne mi. Ne sporim. I sam sam takav.
Sa uspehom u profesiji i životu, već je druga stvar. Uspešni su, najčešće oni drugi, a ne mi.
Nije redak slučaj, da je neko od naših poznanika, sa kojim smo sedeli u školskoj klupi i za kojeg sigurno znamo da ga pamet nije krasila, postigao daleko više od nas.
Možda se desilo i vama, ali ja sam na godišnjicama mature uvek padao na teme od iznenađenja - moji najgluplji prijatelji su najdalje dogurali.
Piše: Vladimir Petrović
Ove godine je Nobelov komitet prilicno iznenadio svetsku javnost dodelivsi nagradu francuskom piscu Z.M.G. Le Kleziou (Jean Marie Gustave Le Clézio). Tako su se u anglo-saksonskim vodecim medijima pojavili naslovi u stilu: "Francuski romanopisac Le Klezio - nobelovsko iznenadjenje" (French Novelist Le Clézio: A Nobel Surprise). Naravno, tome treba dodati evidentnu anglosaksonsku zavist sto po cetrnaesti put (14) Nobel za knjizevnost ide u - Francusku..
S tim u vezi, ukazujem da je prvu Nobelovu
Dan pošto je švedska Akademija objavila da je francuski pisac Žan-Mari Gistav Le Klezio ovenčan Nobelovom nagradom za književnost, dakle u petak 10. oktobra, obišao sam B92 šop i sve bolje knjižare u gradu.
Le Klezio nije bio na mojoj listi potencijalnih dobitnika Nobelove nagrade. Iskreno, ne da nisam ništa čitao
«Jedan deo onome koji napravi ili otkrije najznačajniji izum u domenu fizike; jedan deo onome koji u oblasti hemije napravi najznačajnije otkriće; jedan deo onome ko napravi najznačajnije otkriće u fiziologiji ili medicini; jedan deo onome ko u književnosti stvori najizuzetnije delo idealističke tendencije; jedan
(Iz ciklusa: priče za kišna nedeljna popodneva)
Umro je lako i brzo. Bol jeste bio opak i oštar, ali je kratko trajao, tri sekunde ili nešto manje, više svakako ne. On je bar umeo da proceni vreme. Stigao je da se uhvati za grudi, a zatim pao na pločnik i bio je mrtav. Da je razmišljao o umiranju, poželeo bi takvu smrt.
Tog majskog jutra baš ništa nije ukazivalo na njegov skori kraj. Nikakvog znaka, maglovite primisli, ni ružnog sna nije bilo ni prethodnih dana. Bio je dobrog zdravlja,