Pažljivo pljuckane i crnje od zenica, semenke lubenica su cele zime ležale zalepljene na četvrtinke starih novina na baba Darinoj prozorskoj polici. Ispod njih su vreme najavljivale odavno prošle vremenske prognoze, održavale su se na pola presečeni sastanci partijskih organa i čitaocima delili korisni saveti bez srećnog kraja.
»Otvorila se nova rupa, sada voda putuje ka mojoj sobi, vrata su gotova, ona dole je odvukla onu gore za vrat kod sebe, sad je ugasila, a mi ćemo imati bazen, olimpijski...«,
kaže Mali Sin i dodaje da je svu struju isključio, ručak će da kupi u pokušaju ugostiteljskog objekta u prizemlju zgrade. Iako nama šporet ni ne radi na struju, nego na plin. Za svaki slučaj.
Ovo zapravo nije dobar početak, ima bar dva bolja.
Preko dana se strasti smiruju, ali već sa prvim sumrakom počinje bespoštedna borba. Iskreno, nisam očekivala tako nešto kad smo se preseljavali pod severnu stranu Alpa. Sa one južne sam vodila, za bar dve dužine, pred svima koji su učestvovali u sportskoj disciplini demonstriranja otvorenog kiča povodom Ješuinog rođendana i svečanog ispraćaja stare godine. A, onda smo se doselili u Istočno Carstvo, gde sam shvatila da sam potpuni amater i da oni kič upražnjavaju u sva godišnja doba, i pod izgovorom svake prilike koja im se pruži.
Ovo više ovako ne može, neki red bi ipak trebalo zavesti. Satovi upravo tome i služe, da makar naizgled uspeju da kazaljkama i brojkama savladaju nesavladivu relativnost vremena. Jasno je meni da je vreme čudo od pojave, da nije uopšte takvo kakvo nama izgleda, da u njemu žive rupe, da ono živi u rupama, da se uvija i previja, da vara i laže, uopšte da je relativna pojava do te mere da je i sama reč »relativnost« za njega jadan pokušaj sputavanja. Sve je to meni jasno, ali ja bih da znam koliko je makar i lažnih sati. I minuta. Dva puta godišnje vreme u našem stanu korist opštu paniku, otima se na slobodu i divlja par dana dok ne uspemo nekako da ga savatamo, makar kobajagi, ali ipak dovoljno funkcionalno.
Jesen je ponovo na delu. Da podsetim, jesen je ono godišnje doba kada nikako da uključe grejanje, zbog čega se štenare mogu smatrati saunama u jeku rada. Radijatori su iz dana u dan sve hladniji, a na onom ventilu, štagoddaje, ono što ima brojke i navija se, polako počinje da se formira ledena kapljica kao na nosu promrzle osobe kojoj se ruke ne vade iz džepova na mraz. Čeka se da se spoji tačno predviđen broj dana kada će se temperatura ohromiti i ostati ispod nekog, uopšte me ne zanima kog, podeoka. Jedino što to suncu niko nije javio i ono oko podne poblesavi grejući dan, a onda dođe veče i Celzijusovi kružići se strmeknu u podrum. Al nije to ono zbog čega me je ponovo spopalo da pišem o jeseni...Naime, kao što je opšte poznato, jesen je kič uživo, totalna rasprodaja boja kada Majka Priroda farba i razmazuje, uopšte ne vodeći računa šta se s čim slaže. A čudo jedno, slaže se sve sa svim i svačim, bestidno crveno sa starim okerom, bronzano sa još uvek divlje zelenim sa ciklamastim tufnama...ukratko, u jesenjoj radnji ima svega što u pogled može da stane.
Jesen u Srbiji ne počinje onda kada se zlatom oboje pismeni zadaci iz maternjeg jezika, niti onda kada se pogled pretvori u Vilerov goblen, a još manje onda kada lišće svih nijansi počne da romantično pada i zapušava odvode na ulicama...Ne, jesen počinje onda kada Srbijom legne miris pečenih paprika, a pijace se zacrvene gomilama istih na džakove, na kile, na kutije, na kese, na ko kako voli.
Bio je početak avgusta, nepristojno vrućeg i sparnog. Moj stric Dobrivoje, od milja zvani Pile, i ja smo stajali uz seosku ulicu, zapravo drum, jer u selu niko nikad nije ni pomislio da tu ima ulica. Selo
U petak, 22. Aprila u 18 časova, počeće prvi književni maraton, »Beogradski čitač«. Kao što mu ime kaže, biće održan pored skulpture Beogradskog čitača, odnosno čitačice, u Čuburskom parku. Maraton će trajati 24 sata, sve do 23. aprila, kada se u svetu obeležava Svetski dan knjige. Na ovaj maraton su pozvani svi poznati i nepoznati pisci i pesnici, svi oni koji su već objavili knjige, ali i oni koji to tek nameravaju da urade. Da bi ste učestvovali u književnom maratonu, potrebno je samo da se prijavite na beogradskicitac24h@gmail.com
Dan peti.
U crno sam se zavila, klima mi je mrela. Naravno, usred letnjih najava vremena koje zvuče kao da živimo u Africi, neće valjda da crkava zimi kad mi nije potrebna. A, naći majstora klimatistu je teže nego napipati kardiologa da vam obavi kućnu operaciju na otvorenom srcu. Polovina njih juri kao besna naokolo, a kusur je otišao na more, briga njih što klime kao muve umiru kad im vreme nije.
Već za vreme nedeljnog ručka je moja Roditeljica počinjala kritički da me merka, i mrmlja: »Trebalo bi je oprati«. To je bila više konstatacija sa imperativnom tačkom na kraju, no pokušaj dijaloga sa Ocem koji je, preko puta nje, vodio bitku sa supenim rezancima. Zamenica iz njene higijeničarske rečenice je mogla da se odnosi i na stolicu na kojoj sam sedela, i na zavesu koja se krila iza mene, ali iskustvo nedeljnih