Danas je otvorena obnovljena rodna kuća Milutina Milankovića u Dalju, kao deo zajedničkog projekta vlada Srbije i Hrvatske, a u krajnjem cilju izgradnje čitavog muzejskog spomen-kompleksa posvećenog ovog velikom naučniku. Kao što su, sa čak pomalo šarmantnim ublažavanjem, primetili i mediji koji su o ovom događaju izvestili, Milanković je nedovoljno poznat u “široj javnosti”. Tu relativno skoro imali smo prilike da vidimo i otužan spektakl kako voditeljka jedne tobože visokointelektualne političke emisije (formalno visokoobrazovana i visokokvalifikovana) priznaje svoje neznanje u ovom pogledu. Decenijama Milanković (kao sumnjivi “antinarodni element”) nije imao ni ulicu u Beogradu, što je tek nedavno adekvatno ispravljeno. Ne bi bilo preterivanje tvrditi da preko 3/4 Beograđana nema blagog pojma o tome ko je bio, uz Ivu Andrića, naš najzaslužniji sugrađanin.
Ima jedan stari i sjajni roman braće Strugacki pod naslovom "Grabljive stvari veka" (1965), čiji sam naslov ovde uzeo slobodu da parafraziram. U romanu se, da sličnost sa onim o čemu ovde pišem bude veća, opisuje utopijski komunistički raj koji prekriva celu zemaljsku kuglu, sa izuzetkom izvesne Zemlje Budala (!), u kojoj vlada potpuno moralno i idejno rasulo čiji uzrok protagonista romana valja da utvrdi. Dok se delo Strugackih dešava u neodređenoj budućnosti, vek na koji oni aludiraju i na koji se ovde vraćam je, naravno, onaj koji je srećom za nama, 20. vek. Kada ga sagledam sad sa već neke distance, uvek me je impresioniralo koliko se očigledno ogromna većina, ako ne i sve, zločina, grešaka, problema i tenzija - što je sve ispunjavalo 20. vek, može svesti na mali broj, svega nekoliko, ideoloških Velikih Laži. Operacionalno, Velike Laži mogle bi se definisati kao one kvazinaučne teorije koje imaju "ekumenske" pretenzije i daju odgovore na večna pitanja vezana za ljudsku prirodu, suštinu sveta, objašnjenje istorije, i slično, a koje su imale ogroman kulturni, društveni i istorijski uticaj. Ovde ću nabrojati one koje mi se čine istorijski najznačajnijim i najopasnijim; svako je dobrodošao da predloži svoju listu. Odmah treba napomenuti da za prirodu svake Velike Laži nisu prevashodno odgovorne tragične posledice njenog dogmatskog prihvatanja (ako ih ima); one mogu samo pogoršati nešto što je već po samoj prirodi loše. Tragična je ironija ljudskog površnog gledanja na istoriju, kako političku, tako i istoriju ideja, upravo u tome da su se mnoga vrlo praktična zla mogla zapravo izbeći da je lažnost "teorije" na kojima su bila zasnovana bila na vreme uočena.
"A šta mogu da volim, ako ne enigmu?" napisao je Đorđo de Kiriko 1911. godine na prvom od svojih brojnih autoportreta. Zagonetka nam je često draža od samog rešenja - rešenje predstavlja antiklimaks. Putovanje je fascinantnije od stizanja na željeno mesto, lov uzbuđuje znatno više od lovine. U prethodnim nastavcima ponešto sam rekao o problemima sa kojima su suočavaju svi projekti potrage za vanzemaljskom inteligencijom (SETI), kako onim opštim i teorijskim, tako i praktičnim, vezanim pre svega za način na koji se ova potraga doživljava u ortodoksnim krugovima, poput SETI Instituta. Nimalo slučajno, SETI je više nego gotovo bilo koja druga naučna aktivnost okrenut ka budućnosti i u konceptualnom i u tehnološkom smislu. Zato ću ovde razmotriti neka od scenarija za budućnost ove velike potrage, možda poslednje istinski velike avanture koja je u naučnom dobu preživela gotovo iz mitološke ere.
.
Naivna predstava o napretku nauke kao linearnoj akumulaciji ljudskog saznanja gde kako vreme prolazi sve bolje i bolje razumemo svaki fenomen, krećući se neumitno u pravcu kognitivnog raja potpunog razumevanja "prirode i društva" je karikatura koja se, nažalost, isuviše često shvata ozbiljno. Od sumraka logičkog pozitivizma Bečkog kruga koji je želeo da izjednači naučne sa istinitim iskazima prošlo je već podosta decenija, ali osnovne lekcije iz te istorijske i filozofske epizode nisu nažalost još uvek naučene i to ne samo u široj javnosti. Ovo potiče delimično iz raznih vidova ideološke indoktrinacije kojima su veliki delovi sveta bili izloženi tokom 20. veka, a delimično iz nedostatka liberalnog obrazovanja koje je opšti problem čovečanstva. Stoga svaki primer iz praktične nauke koji je dovoljno dobro proučen i dokumentovan valja često ponovo sagledati u celini istorijskog i epistemološkog konteksta. Jedan od takvih primera koji igra ključnu ulogu u praktičnoj astronomiji i neprestano je dobijao na značaju tokom protekle dve decenije jeste otkriće kosmološke strukture na velikoj skali i polja sopstvenih brzina galaksija. Ove dve naizgled različite stvari su zapravo avers i revers jednog istog otkrića, koje je učinjeno u prvoj polovini 1980-tih godina, preliminarno saopšteno na konferenciji 1986, a u finalnom obliku se pojavilo u istraživačkoj literaturi tokom 1987. godine, što opravdava donekle jubilarni karakter ovog teksta. Istovremeno, ova priča dosta govori o statusu žena u savremenoj nauci (i njegovom značajnom poboljšanju tokom poslednjih decenija).
Naš sjajni savremeni pisac, matematičar i filozof Vladimir Tasić, u svom najboljem romanu koji uzeh ovih melanholičnih zimskih dana ponovo da pročitam, daje sledeću briljantnu minijaturu - pravi portret zla, itekako aktuelan (i deluje sve aktuelnije!) u savremenoj Srbiji:
Iza nas, iza brata i mene, u bioskopu, sedeo je muškarac srednjih godina u mantilu od balon-svile. U krilu je imao veliku akt-tašnu. Pamtim da nas je nekoliko puta upozorio da ne grickamo semenke. Šiptari, rekao je, pišaju na te semenke, zato su tako slane. Gospodine, upitao je brat, otkud vi znate da je to baš taj ukus? Probali ste? Slušaj ti, pacicvrku, odbrusio je tip u mantilu, nemoj da ti se ja sad ispišam na glavu, pa ćeš da probaš! I nisam ja gospodin, dodao je, ja sam drug. Kada je na platnu došlo do atentata, naš drug je skočio tako naglo da me je tašna udarila u potiljak. Urlao je na sav glas: Opa bato! Opa! Šta ćeš sad, pederu jedan? A? Pokazao je tebi Gavrilo Princip!
Često je zbilja teško držati korak sa literaturom - pre koji dan sam bio impresioniran jednim rezultatom objavljenim u leto 2006, na temu kontroverzne, ali ekstremno zanimljive hipoteze Zemlje kao snežne grudve (engl. Snowball Earth), što je dovelo do ovog teksta. Ali, da bi se razumelo u čemu je stvar, neophodno je dati "dublju pozadinu" (da parafraziram Marka Felta, bivšeg vicedirektora FBI, u narodu poznatog kao "Duboko grlo" koji je zahvaljujući "dubokoj pozadini" koju je 1972-74. objašnjavao svom prijatelju, novinaru Bobu Vudvordu, odigrao ključnu ulogu u padu predsednika Niksona i njegove zlikovačke klike) cele stvari. Istorija naše tako gostoljubive planete Zemlje, dugačka već više od 4,5 milijardi godina, nije – uprkos velikim naporima i postignućima brojnih geologa, geofizičara, hemičara, paleontologa i drugih naučnika koji sarađuju na ovom izrazito multidisciplinarnom polju – ni izdaleka lišena iznenađenja i dramatičnih obrta. Jedan takav preokret izgleda da je na pomolu nakon otkrića o kome se radi, originalno objavljenog u junu 2006.