17831.jpg

Povodom deset godina pokreta Novi optimizam u Zrenjaninu 

Da li su mogući gradovi bez građana — i šta bi preostalo od identiteta gradova kad bi iz njih bio izuzet onaj nezaobilazni začin koji čine upravo ljudi koji celokupnim svojim (javnim) delovanjem doprinose mapiranju i markiranju upravo tih, identitetskih mesta.

Zato kada kažem Zrenjanin — ja prvo pomislim: Guta.

Pokriće za tako nešto svakako je u dvoipodecenijskom postojanju pozorišnog kluba Zeleno Zvono (osnovano 1991), odnosno desetogodišnjem radu pokreta Novi optimizam (2004) čiji je Branislav Grubački Guta osnivač i lider. Još tokom devedesetih Zeleno zvono postalo je diskusioni klub ali jedan od najprepoznatljivijih centara građanskih, antiratnih aktivnosti. 

 

galerija_milan_konjovic.17818.jpg

Otvoreno pismo pokrajinskom sekretaru za kulturu i javno informisanje Slaviši Grujiću i zainteresovanoj kulturnoj (umetničkoj) javnosti

 Povod za ovo obraćanje je profesionalno neslaganje/negodovanje izazvano odlukom Pokrajinskog sekretarijata za kulturu i javno informisanje AP Vojvodine (u daljem tekstu: Sekretarijat) da finansijski i moralno (ovaj aspekat je posebno intrigantan!) podrži izložbeni projekat „Slutnja, krv, nada – Primeri iz umetnosti u Vojvodini i Srbiji 1914–2014”, koji bi trebalo da prezentuje i valorizuje vrednosti umetničke baštine Vojvodine (i Srbije!?) u XX veku, u jednoj (videćemo da li i jedinoj?!) stranoj zemlji.

Tačnije, odluka da se ovaj posao poveri novosadskoj privatnoj prodavnici slika Bel Art (koja se iz nekog razloga oficijelno naziva galerijom) koja je za ovaj posao kao izvođača kustoskih radova delegirala Savu Stepanova. Sve ovo čini se uprkos činjenici da u Vojvodini postoji Muzej savremene umetnosti, baš kao i brojne zbirke savremene umetnosti pri umetničkim, kompleksnim muzejima i galerijama sa fundusom ─ sa podrazumevajućim solidnim brojem iskusnih istoričara umetnosti/kustosa koji bi zadatak izvršili na podrazumevajućem profesionalnom nivou.

Skladno ad hoc planovima, koji u našoj kulturi predstavljaju endemsku pojavu, gde se važni poslovi odrađuju na brzinu, bez ikakve stručne supervizije ─ a na nivou diletantske, poluamaterske razbibrige koja služi da bi se neko „slikao“ pored nečeg „važnog“, u nekoj veoma „važnoj“ prilici, praveći se, analogno situaciji, i sam, eto, pomalo „važan“...

 

 

Emisija Plavi krug, RT Vojvodine, 24.maj 2014.

Autorka emisije: Staša Jamušakov 

Gost: Stari i Novi Nebojša Milenković 

 

SlavkoMatkovic-portret.gifNa današnji dan pre tačno dvadeset godina, u Subotici u kojoj je i živeo, umro je Slavko Matković - bez sumnje najznačajniji inovator i eksperimentator u srpskoj i jugoslovenskoj umetnosti XX veka.

 

17704.jpg

Mali heroji: običan čovek u postsocijalizmu - Tribina u okviru pratećih programa izložbe Balinta Sombatija Bili smo heroji, Moderna galerija Likovni susret, Subotica, sreda, 22. oktobar u 19h

Učestvuju: Nebojša Milenković, istoričar umetnosti i kustos izložbe, Teofil Pančić, pisac, Marko Balažević, antropolog.  Moderator: Boris Čegar, filozof.

 

B. Sombati, Tito i ja, 2014.
B. Sombati, Tito i ja, 2014.
Višak istorije kao umetnički materijal

Povodom velike retrospektivne izložbe političkih radova Balinta Sombatija „Bili smo heroji“ / Hosök voltunk u Modernoj galeriji Likovni susret i Galeriji dr Vinko Perčić u Subotici (19. septembar - 19. decembar 2014) 

Šta uraditi s viškom istorije - bilo da su u pitanju lične, intimne povesti ili tzv. velike, kolektivne, nacionalne, državne - i šta biva sa istorijskim reliktima kada istekne njihov rok upotrebe?

 
2014-10-17 20:29:31
Društvo| Moj grad| Politika| Život

O svemu ponešto sa...

Nebojša Milenković RSS / 17.10.2014. u 21:29

Da li su mogući gradovi bez građana? ...Zašto ovde više ne postoji (politička) elita...Šta je sve u Srbiji ubijeno ubistvom Đinđića... Kako se Srbija prepustila Vučiću...O mrcvarenju Vojvodine...  O despotskim principima funkcionisanja političkih stranaka, medijima, belim listićima i nestanku ideje građanske Srbije... O tome kako društvo bez alternative na kraju postaje društvo bez perspektive... 

 

 Била једном...

SRBIJAUBIJA.17689.jpg

 

Carls-Simic-Gledaj-dugo-i-netremice-184x280.jpgČarls Simić: Gledaj dugo i netremice, prevod sa engleskog: Ivica Pavlović, Vesna i Draško Roganović, Arhipelag, Beograd 2013.

Postoji onaj divan trenutak kada shvatimo da je slika koju dugo gledamo postal deo nas, poput sećanja iz detinjstva ili sna koji smo nekada sanjali. Svet je zanimljiv kada ga gleda pažljivo oko.  Čarls Simić

 

Poezija svakodnevice

Kada čitate eseje Čarlsa Simića, uz opasnost da ovo što ću reći bude shvaćeno kao kliše, neminovno dolazite do zaključka kako određene vrste mudrosti dolaze (tek) s godinama. S tim što se, u njegovom slučaju, ovo “godinama” nikako ne odnosi na puku biografsku činjenicu autorovog rođenja (Beograd, 1938) već, prevashodno, na godine  čitalačkog i gledalačkog fokusiranja na različite ─ bilo pojavne ili pak one nevidljive,  metafizičke ─ aspekte i dimenzije Simićevog umetničkog i životnog postojanja.

 

 

nnm.17543.jpg Драги племенити грађани и грађанке Републике Србије, поштована дијаспоро, драго расејање — сви ви по свету добри, горки, занесени  —

Ви који сте своју хуманост, племенитост и несебичност показивали увек кад је било најпотребније, ви који сте неуморно гласали и слали СМС-ове кад год је тешко (и кад чак ни Човић не помаже), ви које нико не сме  да бије и које нико не може да превари — ви живи, ви сутра убијени

Имам за све вас велику молбу и верујем да ћете ми хитно помоћи:

Годинама већ у мени постоји латентна сумња која се последњих недеља драматично интензивира толико да ми више не да мира тако да због ње (и њој сличних) не могу да спавам (има ноћи не зна им се број)! Наиме, гледам ја тако себе и нешто се мислим: паметан сам дечко, написао сам толике књиге, многе сам чак и прочитао и просто ми не иде у главу како то да нисам већ негде докторирао?

Гледе тога, чини ми се да имам и доказе како гарант ипак можда јесам:

 

Prvi korak u totalitarizaciji jednog društva načinjen je onda kada ubijete   građanina.    Hana Arent

 

Društvo ne može napredovati ukoliko su njegove vrednosti u sukobu sa pretpostavkama njegovog razvoja.    Vesna Pešić

                               

Nijedna zastava što se vije, nijedna čaša što se pije naša nije.    Miloš Crnjanski

 

Sažetak:

Tužna je realnost da današnjom Vojvodinom danas suvereno vlada jedino strah, otuda se o ozbiljnim problemima ovde uopšte ne govori. Diskusije, kritičko promišljanje i pozitivno afirmisanje vojvođanskih specifičnosti i vrednosti istisnuti su iz javne i političke sfere

 

776746_04-09.jpg

Postoji anegdota o tome kako je druga Nikitu Sergejeviča Hruščova na jednoj od prvih pres konferencija nakon Staljinove smrti, u času dok je govorio o razmerama Staljinovih zločina, jedan od prisutnih novinara prekinuo pitanjem:

─ A zašto ste o svemu tome ćutali dosad?

Vidno iznerviran pitanjem, Nikita Sergejevič je ustao, lupio pesnicom o sto, i dreknuo:

─ Ko je to pitao, hoću da ga vidim!?[1] 

Nakon ovako postavljenog pitanja u sali je zavladao apsolutni muk. Nikita Sergejević je ponovio pitanje, a onda, pošto odgovora i dalje nije bilo, sasvim smireno izjavio:

─ Eto. Zbog toga.

Sličan model ponašanjaprepoznaje se i po pitanju aktuelne pat pozicije na relaciji između republičke i pokrajinske administracije oko trenutnog mesta (statusa) vojvođanske autonomije. 

 

Nebojša Milenković

Nebojša Milenković
Datum rоđenja:  13.08.1971 Pol:  Muški Član od:  20.10.2006 VIP izbora:  163 RSS RSS Feed Saznajte više o autoru

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana