33139009_10216880632276505_2463208686793785344_n.19467.jpg

Sa nama je već ravno dve godine. Skroman, pametan i nezahtevan: Korni nas je sasvim pripitomio i osvojio. Juče, međutim, prilikom njegovog redovnog plivanja Kornijevo beživotno telo pronašli smo utopljeno, na samom dnu njegove posude za plivanje. Iako obično pliva i do pola sata - ovaj put tokom nekih petnaestak minuta dogodilo se nešto nama i dalje neshvatljivo. Odmah pošto smo ga pronašli, bez ikakvih znakova života, oklembešene glave, beživotnih udova - pristupili smo reanimaciji: veštačkom disanju, lupkanju oklopa, okretanju s glavom nadole kako bi nekako ispustili vodu iz njegovog naduvenog tela. Nekih desetak minuta prvi put je otvorio usta, a zatim ponovo klonuo. 

 

Evo već večeras čujemo kako su i u Hrvatskoj za sve krivi b(ij)eli listići što samo ukazuje koliko su naša društva zapravo slična.

Sličan ili gotovo identičan je i stepen političke nezrelosti balkanskih društava i njihovih samoprozvanih demokratskih (građanskih) političkih "elita". Ta nezrelost sameriva je upravo u permanentnom pokušaju transfera (ne)odgovornosti - odnosno stalnim d(j)etinjastim durenjima političara kojima je narod s pravom nezadovoljan.

Bilo da je u pitanju "slučaj" Josipovića, Tadića, ili nekog trećeg.

Baš kao sa Borisom Tadićem i u slučaju Ive Josipovića broj precrtanih/poništenih listića bio je mnogo veći od razlike koju su na izborima ostvarili Nikolić odnosno Kitarevićeva. Tako da su i na izborima u Hrvatskoj prevagu zapravo odn(ij)eli upravo prevareni, razočarani ili nemotivisani birači koji su, budući da se njima i njihovim životima niko ne bavi, i u Hrvatskoj radije izabrali da ostanu kod kuće.

U demokratskim društvima - ili onima koja bi ht(j)ela takvim (p)ostati - građani su uv(ij)ek u pravu. A onda kada su razočarani i nezadovoljni - tada posebno! Nezadovoljstvo građana moralo bi biti crveni signal za ozbiljno preispitivanje i temeljnu rekonstrukciju političke scene. Kako ljudi koji tu politiku vode, tako i ciljeva, političkih programa, i tsl. Međutim, umesto da napokon čujemo ono toliko poželjno i u pristojnim i demokratskim društvima rekao bih jedino logično i normalno: "Gospodo, žao nam je što smo izigrali (izgubili) vaše pov(j)erenje - pokušaćemo do narednih izbora da se popravimo, da vas saslušamo, razumemo, pronađemo nove ljude, osmislimo nove politike", radije se nastoji odgovornost svaliti na (nezadovoljne ili nezainteresovane/nezainteresirane) birače u stilu: gospodo dobili ste ono što ste tražili, plakaćete vi za nama, dabogda propatili još i više no što ste pod nama... Ukratko: Krivi ste što ste nezadovoljni nama, bogom danima!

 

NOVI.18380.jpg

Nebojša Milenković, kustos i istoričar umjetnosti: UMJETNOST MORA DA SE IZBORI ZA VLASTITI BUNT

Intervju vodio: Đorđe Krajišnik
Oslobođenje, Sarajevo

Nebojša Milenković, istoričar umjetnosti i viši kustos Muzeja savremene umetnosti Vojvodine u Novom Sadu, za Dane govori o umjetničkoj avangardi sedamdesetih u Novom Sadu i Jugoslaviji, ali i mjestu, statusu i poziciji umjetnosti danas

 ... Živimo u statičnim društvima koja su, pritom, u potpunom vlasništvu neodgovornih i gramzivih političkih oligarhija koje su se samoproglasile nekakvim elitama. Uostalom, ovde nikad nije bilo popularno postavljati pitanja, polemisati, misliti, dovoditi pod sumnju... Sa druge strane, neštedimice se nagrađivalo poslušništvo, podaništvo i prigodničarstvo. Što nije uspela da ućutka cenzura - odradila je autocenzura. Kako sedamdesetih - tako i danas. Uostalom, znate li za još neki narod, osim ovih naših balkanskih, koji se toliko dosledno pridržava izreke: Ćutanje je zlato!? 

 

nebojsa-milenkovic.18415.jpg

Šta će 

Vučiću opozicija, dosta su mu onaj Babić, Vulin i slični 

Izvodi iz intervjua koji je za portal Moj Novi Sad sa mnom vodio novinar Duško Domanović

Srbija kao društvo više ne postoji... Postoji teritorija koja se tako zove, geografski pojam. Ali kao društvo mi ne postojimo, zato što smo se sveli na tu teritoriju na kojoj neki ljudi, u nedostatku sposobnosti da se bave sobom i svojim životom, radije gledaju rijaliti programe. Onda, sa druge strane, imaš tu, uslovno rečeno, „elitu“, koja posmatra taj nesrećni svet i kaže „to je polusvet“. Ja kažem, čekaj, ukoliko tri četvrtine, ili četiri petine populacije u jednoj zemlji spada u polusvet, šta je sa nama koji sebe tu ne vidmo? Šta se sa nama dogodilo? Ukoliko smo u međuvremenu prespavali nekoliko decenija i nismo primetili da se taj polusvet oko nas toliko namnožio, da još malo pa neće biti ničega drugog, šta je onda sa nama, šta je sa našim vrednostima, šta smo mi činili da te vrednosti odbranimo?

 

Muzej_savremene_likovne_umetnosti_Vojvodine.jpg 

Pismo Slaviši Grujiću, Sekretaru za kulturu i javno informisanje Vlade Vojvodine

Svesni društva u kom živimo, njegovih urušenih vrednosti i rastegljivih pravnih i moralnih načela - ne mireći se s tim da slika stanja sredine treba da se odražava i kroz institucije u njemu, nakon višenedeljne eskalacije, 20.04.2016. gospodinu Slaviši Grujiću, sekretaru za kulturu i javno informisanje Vlade Vojvodine, uputili smo pismo vezano za probleme u Muzeju savremene umetnosti Vojvodine, koji značajno smanjuju javni kredibilitet institucije, ali i kompletne kulturne scene u gradu i pokrajini.

Kako smo ostali bez odgovora, 4.05.2016. telefonski smo pozvali kabinet sekretara i zamolili da nas primi na razgovor, što se do danas nije dogodilo - zato sa delom navoda upoznajemo javnost.

Nepotizam, klijentelizam i privatizacija budžeta

1. Autoistorizujući vlastitu vladavinu kućom, proslavu jubileja 50 godina MSUV direktorka Sanja Kojić Mladenov iskoristila je za lični marketing - uz neprimeren način rukovanja umetničkim fondom, mnoštvo dezinformacija i falsifikovanih činjenica o čemu je opširno pisano u tekstu Jubilej i posledice.

 

Povodom proslave jubileja 35. godina Porodice bistrih potoka u beogradskom Domu omladine večeras u 19 h otvara se izložba Uvek je bilo ovako, nikad nije bilo ovako. Izložbu će otvoriti reditelj Lazar Stojanović i istoričar umetnosti Nebojša Milenković.

Porodica bistrih potoka 1977 - 2012: o velikim i malim utopijama današnjice

Prva među pitanjima vezanim za umetničku i književnu delatnost i aktivizam Božidara Mandića i umetničke komune Porodica bistrih potoka ona su o (ne)mogućnostima postojanja pozitivnih umetničkih i društvenih utopija danas.

O sasvim specifičnoj (šezdesetosmaškoj, konceptualnoj, kempovskoj) veri u moć i snagu umetnosti da transformiše - ako već ne vreme i život sredine u kojoj se odvija ono svakako same protagoniste (kako stvaraoce tako i konzumente) njihove umetnosti.

Budućnost sveta je u malim utopijama

 

Homer-Simpson-3.jpgMolim vas, molim vas, nemojte me ubiti! Imam ženu i decu – ubijte njih!  

Ja obično nisam čovek koji se moli, ali ako si negde gore, molim te, spasi me, Supermene! 

Deco, pokušali ste sve što je u vašoj moći i niste uspeli. Lekcija koju trebate naučiti je: nikad ne pokušavaj.

Nije lako nositi se sa trudnom ženom i problematičnim sinom, ali nekako sam u taj raspored ipak uspeo

 

Galerija poklon zbirke Rajka Mamuzića

u Novom Sadu (ul. Vase Stajića 1)

12. oktobar (19 h) - 8. novembar 2011.

Autor i kustos: Nebojša Milenković

 

Emotivna istorija čoveka sačinjena je od malih, intimnih priča. Ako je desakralizujemo i lišimo pretenzija da daje odgovore na tzv. krupna, istorijska pitanja - shvatićemo da umetnost jeste univerzalna ljudska aktivnost, u podjednakoj meri u kojoj su to, recimo, uzimanje hrane, spavanje, vođenje ljubavi, čitanje, disanje i tsl.

 2098315571_6578279c80.jpgJ. Radić, Slika 2001.

 
2007-07-13 12:53:44

Jedan Čovek ─ zapis o bezazlenosti

Nebojša Milenković RSS / 13.07.2007. u 13:53

Miroslav-Mandic.jpg

Može li jedan Čovek sam da spasi svet? I šta bi bilo sa našim svetom kad takvi ljudi ne bi postojali?

Miroslav Mandić jedan je od najvećih umetnika našeg vremena zato što zna za onu definiciju Mukaržovskog o tome da umetnost nije zatvorena sfera i da ne postoji jasna granica koja bi umetnost odvajala od onoga što je izvan nje.

Mandić sakuplja tugu i nalazi je svuda. Ponajviše u sebi. On voli reči i prema njima ima posvećenički odnos. Obraduje se kada ozvuči i iz ćutanja izvuče neku lepu reč.

 

Kako sam obuzet ništavilom – ili priča o Ničem u sedam prizora

Trg je bio prazan i žut od žege, očišćen od prašine vrelim vetrovima, kao biblijska pustinja.                                 Bruno Šulc, Prodavnice cimetove boje

 Scena prva:

n133201656551_8461.jpgBio je to jedan od onih dana koje je, samo da je moguće, najbolje preskočiti. Ili, ako se to ne može, makar prespavati. U svakom slučaju nikud ne izlaziti iz kuće. To su naprosto oni dani kad vam apsolutno ništa ne ide od ruke. Nakon nervozne i neprospavane noći, nešto iza podneva Ništa se izvuklo iz kreveta, umilo, očešljalo na razdeljak i besciljno krenulo da luta pustim ulicama Subotice. Inače, valja odmah reći, Ništa se već duže vremena u Subotici osećalo sasvim prirodno i dobro. Reklo bi se: kao kod svoje kuće. Ipak ovog junskog podneva 1984.godine nešto  je bilo drugačije i posebno. Ništa je jednostavno u vazduhu, svuda okolo sebe, osećalo da će se danas dogoditi nešto istinski važno – jedino nije moglo ni da pretpostavi tačno šta. Prošlo je pored Galerije Likovni susret ali u nju nije ulazilo – pošto Ništa u Galeriji baš i ne bi bila neka posebna novost. Posebno ne za priču koju čitate. Onda je, koju ulicu dalje, sasvim neočekivano Ništa susrelo Tuđu bol. Zastali su, izmenili par kurtoaznih polurečenica i nastavili skupa.

 

Nebojša Milenković

Nebojša Milenković
Datum rоđenja:  13.08.1971 Pol:  Muški Član od:  20.10.2006 VIP izbora:  163 RSS RSS Feed Saznajte više o autoru

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana