Tomislav Gotovac (alias Antonio G. Lauer) nije bio sa ovog sveta. On je u Umetnost i u Život naprosto došetao iz nekog filma, interžanrovskog, godarovski haotičnog... Odrastavši i duhovno i intelektualno se formirajući na filmu, stripu, džezu i teatru čitavo svoje postojanje posvetio je umetnosti ― baš kao što je i sada, strukturalistički promišljeno, podjednako filmski, odšetao natrag. Uostalom, čitavog života sve fenomene sveta koji ga je okruživao, posebno fenomene umetnosti, Gotovac je lakonski objašnjavao rečenicom: Sve je to Movie...
Za Toma Gotovca u filmu najbitnija je bila atmosfera, u umetnosti ― istina. U centru pažnje arta kog je stvarao nalazio se sam umetnik, odnosno njegova potreba da se žive vlastiti snovi, potreba da se ideali učine dostupnim i mogućim: Nisam pravio razliku između života i filma...
Greece is a very beautiful country -
and Germany, it is known,
no islands...
Šta još treba da se desi, dokle još ministar i magistar Veljo Ilić treba da nas zamlaćuje, zavlači i vređa da bi se konačno stekli uslovi neophodni za pokretanje relevantne Inicijative za njegovu smenu s ministarskog položaja i trajnu lustraciju iz ovdašnjeg političkog i javnog života !?
Dragi prijatelji, dame i gospodo,
Uvaženi Gospodine Predsedniče Republike,
Slobodne građanke i građani Novog Sada,
Čovek je prestao da se plaši. Tako počinje svaka revolucija, kaže poljski pesnik.
Najpre je u ime svih nas godinama hrabar bio Saša Janković. Sa njim Rodoljub Šabić. Pa Lokalni front. Pa Udruženje potrošača u Nišu. Pa Ne davimo Beograd. Pa Podrži RTV… I tako redom. Svi ovi hrabri ljudi danas podržavaju Sašu Jankovića. Hrabrost je kao i strah, širi se poput virusa ─ zato je Aleksandar Vučić toliko nervozan poslednjih nedelja. Nervozan je i uplašen zato što vidi da ga se više ne plašimo!
Ne verujemo ti ─ i ne plašimo te se Aléksándre Vučiću!
Ništa ti ne verujemo i uopšte te se ne plašimo!
Ne verujemo ti zato što ne želiš da u državi koju bi da vodiš žive slobodni građani – a ne podanici i poslušnici!
u Novom Sadu (ul. Vase Stajića 1)
12. oktobar (19 h) - 8. novembar 2011.
Autor i kustos: Nebojša Milenković
Emotivna istorija čoveka sačinjena je od malih, intimnih priča. Ako je desakralizujemo i lišimo pretenzija da daje odgovore na tzv. krupna, istorijska pitanja - shvatićemo da umetnost jeste univerzalna ljudska aktivnost, u podjednakoj meri u kojoj su to, recimo, uzimanje hrane, spavanje, vođenje ljubavi, čitanje, disanje i tsl.
J. Radić, Slika 2001.
Vest ruske agencije Itar-Tass po kojoj su Mirjana Marković i Marko Milošević od Ruske federacije u proleće 2006.godine dobili politički azil (po nekim listovima čak i državljanstvo) u toj zemlji nužno nameće sledeća pitanja:
Opšteprihvaćenoj tezi po kojoj je obuzdavanje i porobljavanje nagona jedan od pred/uslova (postojanja) civilizacije - Marina Abramović suprotstavlja umetnost zasnovanu upravo na oslobađanju i artikulisanju istih. Umesto da ilustruje ili prikazuje - ona deluje i preobražava. Kao u reality programu, umetničin život - kroz postojanje (postajanje) umetnošću - istovremeno postaje povlašćeni prostor i javno dobro. Frustriranom pojedincu današnjice Marina pruža ogledalo. Kroz prelamanje ličnih (individualnih) i kolektivnih (istorijskih) trauma i identiteta, njeno telo samoostvaruje se kao multiidentitetsko telo današnjice: pored toga što je artističko (istorijsko-umetničko) to telo istovremeno je i socijalno (političko i ideološko) telo. Njeno telo postaje javno telo.
Starice koje ispadaju
Jedna starica se usled svoje preterane radoznalosti nagnula kroz prozor, ispala i razmrskala se.
Kroz prozor se nagnula druga strica da bi videla onu koja se razmrskala, ali je usled svoje preterane radoznalosti takođe ispala kroz prozor, strmoglavila se i razmrskala.
Zatim je kroz prozor ispala treća starica, zatim četvrta, zatim peta.
Kada je ispala i šesta starica, meni je dosadilo da ih gledam, pa sam pošao na Maljcevsku pijacu gdje su, kažu, jednom slepcu poklonili pleteni šal.
Da se razumemo, Šešelj nije uzrok - on je simptom i posledica moralno zapuštenog društva u kom su razni "Šešelji" kao takvi uopšte mogući. Ponekad čak i poželjni. Društva iz kog su amputirani solidarnost i stid, u kom se pristojnost tumači kao slabost, zločin isplati a bahatost smatra snalažljivošću i preporukom za institucionalno napredovanje.
Svako društvo koje nije u stanju da se razračuna i obračuna s vlastitim "Šešeljima" na kraju se, logično, i samo pretvori u rijaliti svinjac - u čijem se blatu zadovoljno valjaju njegovi "političari". Sasvim je logično da u tom svinjcu Šešelj najbolje pliva i da se u njemu oseća najprirodnije. Zato, još jednom, tema nije Šešelj - nego društvo koje ga je izrodilo, omogućilo i koje ga i danas toleriše, povlađujujući njegovoj pervertiranoj potrebi da nas iznova skandalizuje. Uostalom, šta bi preostalo od Šešeljevog jeftinog cirkusa da je on danas bio bojkotovan? Ili da ga je pred Hrtkovcima, umesto pedeset novinskih ekipa, recimo dočekalo najmanje pet hiljada iskrenih antifašista i antifašistkinja koji bi stali pred njegovu podnadulu mešinu i jasno mu poručili: Dalje nećeš moći!
Pre nego što klipani koji vladaju ovom zemljom uterujući strah u kosti svemu što je u njoj normalno i moralno krenu da ordiniraju i po kućama ― bilo bi krajnje vreme da, umesto novih saopštenja, razmislite o preuzimanju odgovornosti za stanje normalnosti u srpskom društvu i već koliko sutra po hitnom postupku podnesete Inicijativu za diskvalifikaciju reprezentacije Srbije iz kvalifikacija za EURO 2012.
Svaka drugačija reakcija značila bi produžetak agonije i priznanje institucionalne nemoći društva ― odnosno kapitulaciju države pred organizovanim kvazipatriotskim grupama koje po ko zna koji put pokazuju onaj stepen drskosti koji jeste srazmerno proporcionalan nemoći države da se njihovog divljanja samozaštiti.