"Bio jednom jedan decak, koji je celog zivota radio sta je zeleo."
1999.
Sedimo u redakciji, pijemo kafu, kao i obichno, zamor , telefoni, ualze izlaze saradnici- i niko ne veruje da ce se dogoditi.
A onda nas pushtaju ranije kuci, kao za svaki sluchaj. Padaju neke shale gorkog prizvuka, al odlazimo svi zurno.
Uveche izlazim na moju prostranu i visoko ka nebu uperenu terasu i pushim. Ugledam neku neobichnu zvezdu, veliku i nekako blizu nakachenu. Nemam pojma otkud ona tu, jer je nikada nisam videla. Zovem ukucane da potvrde. Svi
Smatram da je ovom tekstu mesto na naslovnoj strani, te bez pitanja autora-jer nema opciju privatnih poruka- dovodim u goste novog blogera pod nikom krkar.
Eto kako hronichna neobaveshtenost moze da ima katastrofalan ishod!
Pa svako ko je gledao bilo koji kaubojac, makra i onaj trecerazredne produkcije, zna da scenario izgleda sasvim drugachije. Da bed gajsi, ruzni, prljavi, zli i neartikulisani, obavezno pijani ujashu u neki gradic i krenu da lome, pljachkaju i tuku, da se zene sa decom rastrche kako bi se sakrili od bahatih nasilnika i da muskarci , predvodjeni glavnim sherifom i njegovim pomocnicima, hrabro krenu da ih pohvataju i zatvore.
Jer, majkumu, to je njihov grad, oni su ga izgradili i zele da u njemu mirno zive, iako