Današnji susret predsednika Srbije, Hrvatske, Crne Gore i BiH u Sarajevu je novi važan događaj u regionu koji pokazuje da dolazi vreme razuma i normalizacije, dijaloga i sporazuma umesto drčnih konfrontacija i nadgornjavanja i po cenu ratnih sukoba i isterivanja ćeifa frustriranih liderčića, ne  obazirući se koliko će u toj sumanutoj borbi žrtvovati sopstvenih sunarodnika.2831802654c0110dd8d9b2239786652_450x272.jpg

 

Za razliku od nekadašnje šestorke lidera jugoslovenskih republika koji su kao karavan sastančili od Slovenije do Makedonije , a posle svakog sastanka ratni sukob izgledao neizbežniji, današnju šestorku (interesantno opet ih je šest) u Sarajevu čine neki drugi ljudi. Za razliku od ondašnje u kojoj je većina bila nespremna za istinski dijalog i sporazum, u kojoj su dvojica najjačih bili i najmanje razumni, u današnjoj šestorki su upravo dvojica iz tih država najaktivniji zastupnici normalizacije odnosa u regionu.

Onda su razumni bili u manjini a sada su u većini, pa čak i Silajdžića su edukovali.

 

„Odnosi su nam od danas topli, predviđamo još ovakvih susreta dobrih suseda“, izjavio je novinarima hrvatski predsednik Ivo Josipović i dodao kako se s puno optimizma ide prema budućnosti.

i Tadića „Ovaj opatijski korak definitivno je dobar za tu budućnost“, dodao je njegov gost iz Srbije Boris Tadić.

23941_tadic-josipovic-9-fonet-fonetcropixeljko-op_f.jpg?ver=1269510487 

I Josipović i Tadić su najavili novu etapu u odnosima dve zemlje i izrazili podršku evropskim integracijama, i da će buduće  odnose graditi na pricipima evropskog partnerstva..

Razgovarali su o svim otvorenim pitanjima odnosa Hrvatske i Srbije i dogovorili se o načinima njihovog rešavanja.

Predsednik Tadić se založio za eliminisanje stereotipa i predrasuda u odnosima, koji postoje na obe strane.

Treba im verovati, jer ulivaju poverenje.

Kada je objavljena vest i slika  susreta predsednika Josipovića i Tadića u Opatiji mnogi su sa setom glasno ili u sebi rekli da smo imali njih dvojicu i da su bili pre 20 godina na tim mestima, rata a ni ratova verovatno ne bi bilo.

U moru balkanskih banalnosti, bahatosti, inata i drčnosti lidera u “odbrani svojih vera i nacija” po receptu ima da bude po mome ili nikako, pa ako treba rat neka bude, ne zaleći da u toj borbi izgine i bude osakaćeno u svakom pogledu veliki broj sunarodnika, Tadić i Josipović su pokazali da su patriote koje interese svojih naroda žele da ostvare ne žrtvujući narod. Pokazali su da su državnici a ne poglavice balkanskih plemena.

 
2008-10-23 09:52:54
Kultura

POBEDNIK I GUBITNIK

blackbox92 RSS / 23.10.2008. u 10:52

Reče davno jedan čovek ,koga neki zovu otac a neki očuh nacije ,da je Srbija uvek bila pobednik u ratu a gubitnik u miru.To je usađeno u psihologiju i političku psihologiju naroda , čak i do razmera da se isticalo, pa i ističe, kao usud srpski i zavera.To je postala politička krilatica svih “iole nacionalno svesnih elemenata”.Počev od najranije istorije, a posebno od Kosovskog boja sve se tumači kao pobede u ratovima i gubici u mirovima. Mitologizacija ide dalje do toga da Srbi nikada nisu vodili ni jedan nepreavedan rat, pa čak ni oni među bračom ili između oca

 

Kome god je svejedno što je Srbija ostala bez Kosova taj nema srca, ali ko god misli da će ga vratiti nema pameti. Pošto je izgubljeno ono što se nije znalo sačuvati , krajnje je vreme da se sačuva ono što još nije izgubljeno. To je moguće samo u neposrednim pregovorima Beograda i Prištine i dobro je što se oni najavljuju, a još bolje što iza njih stoji EU i UN i još bolje što je Srbija  napustila politiku konfrontacije sa EU i nastupila sa onom zajedničkom rezolucijom. O štetnosti inaćenja sa Evropom pisao sam još u januaru 2008., a o EULEX- u oktobru iste godine. .).

Konačno se shvatilo da  kosovsko pitanje mora da se rešava kao srpsko-albansko i evropsko,a ne rusko-američko. Prema tome treba biti optimista  pa i u problemu videti priliku, a ne samo probleme u svakoj prilici.

Bez obzira šta ko mislio, sviđalo mu se ili ne, ali odluka predsednika Tadića da nađe zajednički stav sa EU je hrabra, mudra i pametna a bilo bi još pametnije da je to bilo ranije.

Dobro je što se shvatilo da bi  najveći gubitak, veći čak i od gubitka Kosova, bio ako Srbija u borbi protiv nezavisnosti Kosova , žrtvuje sopstvenu nezavisnost, svoj evrposki put i svoju poziciju u regionu.

 

Srbi na Kosovu su po ko zna koji put u dilemi, a mnogobrojne poruke, saveti pa i pretnje sa strane, uz inače visok stepen podeljenosti među njima, čine dileme i probleme još većim. Poruke koje im se upućuju su toliko oprečne, konfuzne i zbunjujuće (“kreni, stani”), tako da bi se pre moglo reći da su to instrukcije koje ih zbunjuju i dovode u poziciju onih gusaka u magli. Dakle, ko izađe pogrešiće, ko ne izađe pogrešiće, a opet je dilema ko će više pogrešiti ili više biti u pravu. Da bi sve bilo još komplikovanije i za Srbe na Kosovu zbunjujuće eto pojavi se i jedna NVO sa pozivom da izađu na izbore. S obzirom na  imidž te NVO, eto još jedne dileme da li izaći ili ne i da li će efekti biti odziv ili bojkot. 

U situaciji kada se pitanje Kosova i Metohije nalazi pred raspravom u Međunarodnom sudu pravde izlazak Srba na Kosovu na lokalne izbore je vrlo osetljivo pitanje, a pogotovo ako se to dovodi u direktnu vezi. Naravno da bi bilo povoljnije da se lokalni izbori održavaju nakon odluke MSP, ali Srbi na Kosovu na to nisu mogli uticati.

 

Imenovanja  predsednika i članova upravnih odbora kulturnih ustanova i manifestacija u Beogradu, te gradskih kulturnih manifestacija izazvalo je prilično bure i različite komantare u medijima, sa posebnim fokusom na stranačku pripadnost ili podršku imenovanih.

Sadašnja stranačka postavljenja i podobnost, (koja se inače praktikuje od 2000.godine),  podsećaju na onaj period tzv. moralno-politička podobnost,  neposredno posle 2.svetskog rata, koji su i komunisti ubrzo napustili. Razlika je u tome što sada  moralnu podobnost ni odgovornost  niko i ne spominje, niti se traži.

U političkoj  modi kod nas je još uvek  priča o tome kako je nekada za sve trebala moralno-politička podobnost, pri čemu se ista tumači sa izrugivanjem, a u smislu da nisi mogao ići ni u obdanište i osnovnu školu ako ti celo porodično stablo nije bilo komunističko. Te kako neko baš zbog toga nije mogao da završi ni osmogodišnju školu, ni zanat ni fakultet,…. izgovor za sve.

Skloni smo čak da sami sebe omalovažavamo i blatimo svoje juče kako bi pokazali svoje novo danas, koje, najčešće, izgleda mnogo ružnije od onoga što smo bili juče.

Kritikovati nešo što je bilo, korektno je samo ako smo stvorili nešto bolje. Uostalom,

 

U utorak 4. juna odigrana je prijateljska utakmica omladinskih reprezentacija Srbije i Bosne i Hercegovine na stadionu Tušanj u Tuzli pred oko 5.000 gledalaca. Rezultat je bio prijateljski 1:1, ipak, ovaj sporstki susret imao je i velikog pobednika , a to je tuzlanska publika koja je pokazala pravi sportski duh umesto primitivizma koji već više decenija suvereno vlada regionom.

Neki bi rekli dа se dogodilo čudo, аli nаvijаči u Tuzli nisu izviždаli srpsku himnu. Čаk je nаkon intonirаnjа "Bože prаvde" usledio аplаuz, ne celog stаdionа, аli njegovog dobrog delа.  ОVDЕ

 

Na sednici Glavnog odbora stranke  predsednik Tadić je rekao da će predložiti " da DS sebe osnaži kada je u pitanju socijalni dijalog, da pomeri političko težište ka levici".

Dobro je, bolje ikad nego nikad, samo da nije kasno.

Nema razloga da ne verujemo u odlučnost čoveka koji je to više puta pokazao počev od odnosa u regionu, odlaska u Srebrenicu do nedavne rezolucije u UN, i odlučnosti  u stavu da EU nema bolje alternative.

Izgleda da DS kao, još uvek,najbolja ponuda na političkoj sceni Srbije, shvata da narod više ne veruje da se nacionalizam „maže na hleba“ i da u velikoj i nacionalno čistoj Srbiji sa neba padaju pečene ševe i jaganjci, da rekama teče med i mleko, a potocima rakija i pivo, niti se, kao što reče gsn.Palma , patriotizam sipa u traktor. Ozbiljno je pitanje da li je bez većih unutarstranačkih potresa moguće pomeranje DS u levo ako je do sada sve što je levo omalovažavano, ali i zbog činjenice da je  DS  od obnavljanja bila i ostala stranka centra i desno od njega, oslonjena  mnogo više,( kao i skoro sve druge stranke),  na nacionalno-pravoslavno nego na socijalno i solidarno.

Pomeranja težišta ka levici znači otkolon od mnogo čega u DS što ne pripada levici,

 

 

Prošlo je devet godina od demokratskih promena, dovoljno da se promeni šta se promeniti moralo, ako se htelo i moglo.Možda je više moglo da se više htelo, a možda se i htelo ali nije moglo? Zašto, i nakon 9 godina demokratske vlasti ne uspevaju da stvore demokratsku, funkcionalnu i efikasnu državu. Šta je sve obećano, šta  iznevereno, šta je ostvareno, šta  sve nije? Šta su uzroci i razlozi da je tako kako jeste, a nije kao što bi trebalo i kao što je obećano?

Da li je problem što smo imali velike koalicije na bazi zajedničkih interesa stranački rukovodstava, a ne na bazi programske bliskosti.

Da li su i koliko deca pojela svoju revoluciju, da li su i koliko godine pojeli skakavci- stranački kadrovi skačući po lestvicama vlasti i UO, umnožavajući tako enormno administraciju?

Srbija je izgleda podeljenija no što je odavno bila. Nema tog pitanja i teme koja nije iskorišćena za produbljavanje podela i eskalaciju nasilja kao opasan način obračuna sa drugom stranom.

Biće da je glavni problem u tome što nećemo pa zato i ne možemo ili , bolje rečeno, što ne mogu da se  «zdogovore».

I kao što reče Ružica Đinđić «Kad bidemo jasni sami sebi, shvatiće nas i drugi.»

 

Zato nije zgoreg da se podsetimo šta je Milutin Garašanin o srpskom nacionalnom karakteru napisao još davne 1892.godine:

  “Кажу да је некада - у оно старо време када је Бог већ био створио људе и поделио их на народе онако како ће најбоље један другом очи повадити

 

U Srbiji, zemlji gde se socijalne tenzije opasno približavaju kritičnoj tački ključanja, gde je ogroman i svakog dana sve veći broj nezaposlenih, siromašnih, na ivici i ispod ivice egzistencije,  svaka kritika razbacivanja budžetskih sredstava i zalaganje za više socijalne pravde, za zaštitu siromašnih i nezaposlenih, zalaganje za beskompromisno iskorenjivanje kriminala i korupcije su prijatne za uho, narod voli da čuje i u tome traži trunku nade i optimizma. Znaju to političari dobro i njihovi štabovi  pa s vremena na vreme daju upravo izjave koje narod želi da čuje. Što se češće to ponavlja, a rezultati se ne  vide, sve manje je ubedljivo i ima sve manju težinu.

Deluje apsurdno ali ispada da što je situacija teža i beznadežnija demagogija postaje sve efikasnije sredstvo vladanja . Druga stvar je što je to zabluda i onih koji je koriste i onih na koje se primenjuje, a neminovno rezultira produbljivanjem jaza i gubljenjem poverenja.

U ovom kontekstu može  se posmatrati i ono što u intervjuu govori gradonačelnik Đilas.

15989301884c083d68b1d13540420966_450x338.jpg

"Potpuno je neverovatna odluka prema kojoj svi u državnoj upravi koji imaju platu do 80.000 dinara treba da dobiju bonuse od Vlade Srbije", rekao je Đilas.
On je objasnio da "ako država treba da pomogne, neka pomogne onima sa platama od 20.000, ili onima koji nemaju posao, a ne da činovnici dobiju po 5.000, a siromašni penzioneri po 2.000 dinara".

 

Milan Karagaća

Milan Karagaća
Datum rоđenja:  20.05.1951 Pol:  Muški Član od:  15.09.2006 VIP izbora:  87 RSS RSS Feed Saznajte više o autoru

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana