Ni posle kratke ali efektne kampanje o obeležavanju 65.godina od oslobođenja Beograda nije ništa jasnije da li smo kao država načistije da li je to bilo oslobođenje ili okupacija.

Da li sve to organizovano u čast dolaska predsednika Medvedeva ili olobođenja Beograda.

Čak ni svečana akademija u Sava centru nije dala nedvosmislen odgovor, osim što je program tako koncipiran da se svaki odgovor izbegne.

Mašta može svašta pa i da  zameni partizanime sa Soluncima, Staljina sa carom Nikolajem, 1941. sa 1914., a 1944. sa 1918., ulazak partizana u Beograd sa dolaskom Crvene armije u Moskvu, da se partizanske pesme prekomponuje kako se ime ne bi spominjalo, da se filmski zapisi tako odaberu da se se slučajno ne bi video i Peko ili pomenuo Tito, i po cenu da se ne vide ni Ždanov ni Tolbuhin.

Medvedev pomenu i partizane i moralnu obavezu da se ne dozvoli da se revizijom istorije od kvislinga prave heroji, da se okupatori prikazuju kao oslobodioci, a oslobodioci kao okupatori. Kao da je čovek pratio državni projekat i medijsku kampanju kod nas kojom se partizanski pokret  želi prikazati kao zločinački, a kolaboracionisti kao patriote.

Tome su bila posvećena i dva tematska “Utiska nedelje” gde je voditeljica

 

Poređenje Kosova sa Južnom Osetijom i Abhazijom kako ga je prezentovao ruski premijer Putin izaziva nedoumicu oko ubeđenja da nas Rusija apsolutno podržava kada je Kosovo u pitanju. Biće da se Kosova dotakao usput, vereovatno na pitanje novinara, ali je ostao utisak da ga to baš mnogo i ne zanima.

Dakle,  Putin je izjavioda su Južna Osetija i Abhazija stekle međunarodni pravni subjektivitet od trenutka kada ih je priznala makar i jedna država. "Međunarodni pravni subjektivitet Abhazije i Južne Osetije nastupa od trenutka njihovog priznavanja od strane makar jednog subjekta međunarodnih odnosa", rekao je Putin novinarima nakon susreta sa predsednikom Južne Osetije Eduardom Kokojtijem. On je naglasio da je "time priznanje od strane Rusije dovoljno". Kako je prenela agencija Itar-Tas, Putin je ocenio da je u tom smislu poređenje Kosova sa Južnom Osetijom i Abhazijom potpuno osnovano. "S moralno gledišta, potpuno je osnovano poređenje Kosova, presedana Kosova, sa Abhazijom i Južnom Osetijom.

 

Sve čestitke našim teniserima za pobedu kojoj se svako normalan obradovao. Razumljivo je i slavlje ispred skupštine koje je “kao i uvek spontano” Ukusi su različiti pa  ne bih ulazio u umetnički dojam priredbe, koreografiju, parola i nadmetanje u pokazivanju koliko smo kao nacija dominantni u svakom pogledu, a ne samo u tenisu.

Ono o čemu bih ja malo prodivanio je kako političari licemerno prisvajaju uspehe naših sportista i koriste ih za lično promovisanje i promovisanje svojih stranaka, razbacujući se novcem poreskih obveznika , a pre svega o tzv.nacionalnim penzijama uopšte.

Ministarka podeli premije i nacionalne penzije,  oni podigoše tri prsta otpevaše nešto ali ne pade im na pamet da barem deo premije daju za Kraljevo, a i to bi bilo patriotski.I pored euforije, u narodu ima dosta i  kritike oko dodele nacionalnih penzija.

Rizikujući da  mi se spočita da sam nepatriota , da omalovažavam naše nacionalne heroje kojima je Srbija iznad svega, «koji su srpsko ime i Srbiju uzdigli do nebesa», ipak ću postaviti jeretičko pitanje.

 

Glede ove predsedničke kampanje , učestvujućih kandidata, njihovih međusobnih odnosa i ponuda nešto mi pade na pamet kako bi izgledalo da imamo kolektivno predsedništvo, kao rešenje koje ionako ništa ne rešava, pa da sve kandidate izaberemo.

Demagogija u „žaru izborne borbe“nije ništa novo - stara stvar koliko i izbori i još starija.Ono što je kod nas svakim izborima postajalo sve izraženije jeste količina demagogije i davanje obećanja naciji za koja i sami znaju da niti im je u nadležnosti, niti su u mogućnosti da ih ispune.

07.04.12.-150x150.jpg 

Predsednički kandidati se utrkuju ko više voli Srbiju i nas, njene građane, i ko će više i epohalnije da nam ponudi. Kao da niko od njih nije pročitao ustavne nadležnosti predsednika, pa obećanjima o svemu i svačemu potiskuju u drugi plan parlamentarne i lokalne izbore.Zbog toga postoji opasnost da se građani-birači nađu na velikim mukama jer je nepatriotski i  glupo odbaciti toliko mnogo lepih ponuda svih ostalih, zaokružujući ime samo jednog kandidata.

 

U traženju odgovora gde smo potrošili XX vek i kakvo nam je stanje nacije mislim da razmišljanje Latinke Perović o tome može biti vrlo konstruktivna dopuna i odgovor na mnoge teze Dobrice Ćosića, a i drugih. U tom smislu evo nekih sižea iz njenih razmišljanja o tome:

“Tvrdnja da je Srbija samo objekt istorije, žrtva interesa velikih država i koalicija malih, jednostavno nije istinita. Promišljanje vlastite istorije podrazumeva dešifrovanje ključnih protivrečnosti razvoja i ponuđenih strategija njihovog razrešavanja.

Mala, siromašna i neprosvećena zemlja – na početku XIX veka ni milion stanovnika, uoči Prvog svetskog rata tri miliona, od čega devet desetina čini seljaštvo – Srbija nije mogla iznedriti originalne ideje. Stvarna istorija društvenih ideja u njoj je istorija recepcije velikih evropskih ideja i njihove prerade do neprepoznatljivosti izvora.
Ne treba zaboraviti da su procesi kroz koje Srbija prolazi u XIX veku uporedivi sa procesima kroz koje je Zapadna Evropa prošla u XVIII, čak u XVII veku.

 
2009-04-25 08:57:30
Ekonomija

Ante Marković- ponovo u Beogradu

Milan Karagaća RSS / 25.04.2009. u 09:57

Sudbina reformisti na balkanskim prostorima je da su završavali neslavno, bilo da su smenjeni, oterani, proglašeni izdajnicima, stranim plaćenicim, ili fizički likvidirani. Posle mnogo godina, dolaskom novih generacija obično im se, uz dužno poštovanje,  daje pravo mesto u istoriji.

Ante Marković je nesumnjivo reformator koji nije uspeo jer je hteo da ona SFRJ bude drugačija nego do tada, savremena , moderna, reformisana, ali su bili jači oni koji nisu hteli nikakvu Jugoslaviju. Bar to je, ako ništa drugo dokazao i besmisleni rat u kojem su skoro svi prošli gore zbog toga što su je rušili, umesto da su je civilizovano preuredili.

On je na vreme shvatio da Jugoslavija možda i nije bila najbolje, ali je svakako bila najmanje rđavo rešenje ali da je sistem  uveliko postao anahron, pokušavajući da ulepšavanjem neuspelog očuva privid savršenog. Umesto ulepšavanja, on se odlučio za odlučne i korenite reforme. Nije držao mnogo do ideologije, a izgleda mu je do bio veliki previd, jer je potcenio nacionalizam. Prevideo je da ideologija, čak i totalitarna, homogenizuje relativno, a samo nacionalizam- pogotovo uz pomoć religije- homogenizuje apsolitno.

Ipak, on je jedan odretkih na ovim prostorima koji je za života dočekao da s dužnim poštovanjem saslušaju, a može se od njega i naučiti.

 

 

Mi oduvek izgleda imamo problem sa istorijom ili je sami ne razumemo ili mislimo da drugi ne razumeju, pa tako unapred brinemo kako će iduća godina biti sva u znaku revizije istorije s ciljem da će neki “radi svoje amnestije” optužiti Srbiju kao krivca za 1.svetski rat, a Gavrila Principa kao teroristu i izazivača rata. A onda, imamo kao zabrinute političare, istoričare i javne radnike kako se moramo pripremiti za odbranu od još jedne agresije, a oni su upravo ti koji će nas odbraniti.

250px-Gavrilloprincip.jpgNadam se da u Evropi ima dovoljno ozbiljnih istoriča i obrazovanih političara koji znaju kako je došlo do 1.svetskog rata, a verujem da ne postoji nikakva zavera da se Srbija ponovo optuži kao eto imperija koja je izazvala rat. Polazeći od tog ubeđenja, mislim da Srbija uopšte ne treba da obraća pažnju na pojedinačne manje poznate istoričarei i medije i njihove meditacije o tome. Takođe mislim da ne stoji teza da je npr. Nemačkoj baš stalo da se toliko kao država blamira da, “radi umanjenja odgovornosti ondašnje Nemačke”, zvanično udari medijsku i političku hajku na Srbiju kao krivca.

Jednostavno, Srbija nije krivac već žrtva tog rata, Gavrilo Princip nije terorista več pripadnik jedne oslobodilačke organizacije koja se zalagala za oslobođenje okupirane zemlje.

Svakome kome nije jasno o čemu se radi poslao bih tekst koji je napisao akademik Muhamed Filipović - em je čovek naučnik, em Bošnjak, em Sarajlija, em nije Srbin, em je naučno i istorijski pošten i objektivan. Evo tog teksta:

 

Izjašnjavanje na popisu je  privatno, građansko i demokratsko pravo stanovnika, izraz slobode ličnosti. U demokratskim društvima i sekularnim državama, kakvim se svi predstavljaju, nepojmljiv je bilo kakav pritisak i mešanje crkve u državne poslove, a popis je državna a ne crkvena stvar.

Indikativno je sa kojom  agresivnošću verski poglavari i vrhovi crkava i IZ  pokušavaju da utiču na građane i direktno se mešaju u državne i političke poslove. Valjda se Crkve bave onima koji su se slobodnom voljom izjasnili kao njeni vernici a ne da propisuju kojoj naciji će da pripadaju i kojim jezikom će da govore. Definitivno, sve verske zajednice podstrekavaju nacionalne podele, ističući uzvišenim to što će se neko izjasniti baš kao pripadnik te i te nacije.

Čemu toliko mešanje crkve u državne poslove, da li zato što nema poverenje u državu ili zato što je država stvarno toliko slaba. Da li to crkva nema poverenja u sopstvenu državu i njenu sposobnost da garantuje građanima slobodu izjašnjavanja ili koristi svaku priliku da se eksponira kao politički faktor.

U ime Boga poziva se na nove podele jer sva tri proglasa ili uputstva  liče kao jaje jajetu a rečnik i poruke su mnogo sličnije onim pogubnim  koje su upućivane početkom devedesetih.Očito da se crkve i IZ nisu baš mnogo odmakli od  ondašnjih mantri.

Evo sva tri upustva, (uputa ili naputka):

 

Aleksandar Vučić je prvi ministar odbrane Srbije, uključujući i Kraljevinu Jugoslaviju, SFRJ, SRJ i SCG koji je posetio Nemačku.Ovo je istina iza to treba odati priznanje Vučiću.

Umesto da se to naglasi ovih dana možemo pročitati u novinama udvorničke naslove kako je Vučić dočekan u Berlinu kao niko do sada, te da je „posle bivšeg  predsednika SFRJ Josipa Broza Tita i bivšeg predsednika Srbije Borisa Tadića, treći srpski političar za koga je Nemačka priredila takav doček i koji je u Berlinu primljen uz počasti Bundeswehr-a“. Tačno, evo pogledajte svečani doček. (kliknite na doček)

Lepo je što se odaje priznanje i Titu kao srpskom političaru, ali nije dobro da se ne kaže da je to nešto što protokolom sleduje Vučića kao minsitra odbrane prilikom posete Ministarstvu odbrane Nemačke. Dakle uobičajena praksa kao što bi i kod nas bilo kada dolazi strani ministar odbrane.

 

Evo DSS objavi proglas kako je Srbija ugrožena i uz sasluženje patrijarha zatraži da Srbija odustane od EU i spasi se, spasi nas i zadržimo Kosovo tako što ćemo tihovati, a patrijarh nam poruči“ da živimo svojim životom, teškim i mukotrpnim, kojim smo živeli 500 godina“ , naravno ne misleći na sebe i vladike koji vodžipove i imaju vile i dvorove.

225px-Serbian_European_integration_logo.png 250px-Flickr_-_europeanpeoplesparty_-_EPP_Congress_Rome_2006_%2868%29.jpg


291157_parastos-zrtvama-hrvatske-akcije-oluja251112ras-foto-milos-peric38_f.jpg?ver=1353860095

 Gledam i slušam ovih dana kako nas raznorazni stranački funkcioneri, osvedočene patriote, spisatelji, akademci i akademici, stranke i udruge,  SPC pa i sam patrijarh udaraju u zdrav razum.DSS koristi svaku priliku da se javi da je narod ne zaboravi, njeni  stavovi su odavno poznati po tome što imaju malo veze sa realnosti i budućnosti Srbije, u koju se toliko kunu, ali oni su okrenuti njenom članstvu i simpatizerima. Međutim, čudno je da patrijarh, čiji su vernici članovi raznih stranaka, čak ih ima više u ostalima nego u maloj DSS, zapravo govori kao član GO DSS.  Saopštavaju nam kako nam je loše i kako će oni nas i vaskoliku

 

Milan Karagaća

Milan Karagaća
Datum rоđenja:  20.05.1951 Pol:  Muški Član od:  15.09.2006 VIP izbora:  87 RSS RSS Feed Saznajte više o autoru

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana