Evo rešio sam da promenim temu....Dosta više sa politikom, ko je koga izmuntao, ko je kome šta pre-oteo, ko je optužen - teorijski, ko je za zatvor, a ko je već u njemu....itd!
Reših da moj tekst bude praktičan, koristan, ali o čemu?
Čega god da se dohvatiš uprljano, umazano, iznevereno...pa o čemu onda, mislim se? I tako mi pade spasonosna tema, koja bi mogla biti od koristi svima, pre nego što se neko odluči na korak, na koji sam se ja odlučio (porodično). Rešeno učinjeno! Nakon više (nešto malo!) od pola veka stanovanja u najstrožem centru grada, odrastanja na kaldrmi, smatrao sam da drugu polovinu veka (životnog ili kako god već!) treba provesti u prirodi, na čistom vazduhu...
Nema tog čoveka koji nije poželeo da ima, da živi, izvan grada u kućici sa cvećem ljubimcima, eventualno bazenom…Iha!
A sve počne, skoro uvek, idilično poput one priče iz dijaspore, (Kanade) “o grtalici”…
Istinita priča - oktobar 2008.godine - Washington!
Čovek je seo na stanicu metroa u Vasingtonu. D.C i počeo da svira violinu. Bilo je hladno decembarsko jutro. Svirao je šest Bahovih komada u trajanju od oko 45 minuta. Za to vreme, pošto je bio radni dan, prošlo je bar hiljadu ljudi kroz stanicu, a najveći broj njih odlazeci na posao. Nakon tri minuta sredovečni čovek je primetio muzičara koji svira, usporio je, zastao na par sekundi a onda požurio da stigne, negde, na vreme.
Minut kasnije, violinista je primio prvi dolar kao napojnicu: jedna žena mu je bacila dolar u kutiju bez zastajanja, i nastavila da hoda. Nakon par minuta jedan čovek se naslonio na zid da ga sluša, ali je onda ubrzo pogledao na sat i otišao. Očito je kasnio na posao. Najviše pažnje, od svih, pokazao je trogodišnji dečak. Majka ga je požurivala ali je dete zastalo da čuje violinistu. Majka ga je povukla i dete je nastavilo da hoda neprestano se osvrćući. Sličnu reakciju pokazalo je još nekoliko dece, ali svi roditelji, bez izuzetka, primorali su ih da nastave dalje.
Kakva nam je bila navijačka himna, tako smo i prošli na Olimpijadi - svaka čast Čaviću, Djokovicu i još ponekima. Ipak pokušao sam da saznam nešto više o autorima te "himne", odnosno autorskim honorarima, ako su isplaćeni, pa nisam bio lenj već sam uputio pismo Olimpijskom komitetu....Ni oni nisu bili lenji, pa evo njihovog odgovora u celosti! Na sreću, koliko stižem da pratim prenos Olimpijade, čini mi se da je pomenuta "himna"(!!!) nekako lagano nestala sa programa RTS-a, ili se varam?
Nakon osam godina od petoktobarskih promena 2000.te, podsećam na sve one koji su činili tadašnji DOS (Demokratsku opoziciju Srbije), koji je doveo do smene režima Slobodana Miloševića. Već sam u nekoliko navrata na ovom mestu pisao o DOS-u i svemu što se tada dogadjalo, pa dalje komentare prepuštam blogerima.
1. Demokratska stranka – Zoran Djindjić
Logično je da su detinjstvo i mladost najlepši deo života. Ima li ičeg što se može suprotstaviti dečijem liku, lepoti mladosti, naivnosti prvih ljubavi, razbarušenosti studentskih dana...Ipak uvek oni (mi) stariji odlučujemo o svemu, stvaramo uslove i atmosferu da te nežne godine, proteknu upravo onako, kako bi bilo prirodno, kako im pripada. Ali naidju ponekad ( a kod nas prečesto) neke lude godine, kada se zavijore zastave na bojnim kopljima, kada zasviraju ratne trube i kada, zadojeni adrenalinom zaboravimo sve drugo...zaboravimo da je rat, kakav god bio
U poslednjih par dana se dogodilo nekoliko slucajeva prebijanja bejzbol palicama, sa teškim posledicama, pa i smrtnim ! Pretučen ovaj, pretucen onaj....u centru grada, u sred bela dana....na izlasku iz kafića, na izlasku iz ordinacije....huligani upali u Zdravstveni centar i palicama sve polupali....sukobili se ovi navijači, sa onim.... Pretnje smrću, kidnapovanja, pljacke, male i velike, a džeparenje mu sad nekako dodje Robin-Hudovska varijanta, koja se u medijima više i ne spominje. "Obična" ubistva više nemaju mesta u dnevnim hronikama...samo kasapljenja, serijske ubice
Evo posrećilo nam se, konačno! Srbija ili bar jedan njen deo živi normalno uprkos činjenici da su predsednički izbori, ne samo u toku, već se polako dovode do usijanja. I dok traju medijska i sva druga prepucavanja i lobiranja, naš proslavljeni, eminetni i nepogrešivo talentovani (za razne nacionalprofitabilne manifestacije, sa pevanjem i pucanjem) reditelj Emir (Nemanja) Kusturica, uz pomoć premijera Koštunice i tričavih par miliona budžetskih para (iz vanbudžetskog budžeta, sponzorisanog od strane nadležnog Ministarstva kulture !) organizuje u svom Drvengradu,
Posle više od mesec dana žestoke i prljave medijske kampanje, došao je i taj dan „D“, 11.maj, pa i rezultati, takvi kakvi jesu. Ni bolji, ni gori, nego onakvi kakvi su manje više bili očekivani – šareni. Razloga za malo slavlje ima, bar kod onih koji su tipovali na tzv. stranke ili koalicije proevropske orijentacije,