Prašina.
Podeblji sloj prašine.
Jutros sam zatekao sebe kako, poluzevajući, na površini police sa televizorom, ispisujem svoje ime i godinu pored, četiri, dakle, slova i broj 2018, četiri cifre godine koja je tek počela da se odmotava, u vidu nevidljivog klupka koji za sebe ima čvrsto prilepljene okolnosti i događaje koji će se desiti, i taj klupko je uvek isti, jedina razlika je u tome što se, iz godine u godinu, odmotava u različitim pravcima, ali uvek sa istim ciljem – prikazati isto! Uvek isto!
Spazio sam bubu, sićušnu bubu kako gamiže ispod
Jednog jutra sam se probudio sa žešćim bolovima u glavi, u predelu slepoočnice, i tu pozadi negde, ono što zovu mali mozak, jebem li ga.
Nisam otišao doktoru, jer ionako svi jedu govna, da bi uzeli pare: prepišu ti određeni lek, po pravilu najskuplji, i onda uzmu procenat. Klasika. Nisam toliki kreten. Ne. Ja sam se lepo svukao, kao od majke rođen, ušao u kadu, pripalio tompus od 120 dinara, natočio sebi rakiju, prepečenicu sa neke planinčuge, od koje zubi otpadaju a oči se tope. Pustio sam kasetofon sa klasičnom muzikom. Obožavam klasiku.
I tako, prepustio
Cedila je pomorandžu čitavo popodne
te mrtve srede.
Ležao sam na podu i posmatrao kako
drži nož
i kasni na posao.
ovo nije pesma
ovo nije priča
ni bajka
ni mit.
ovo je život gde kutija kondoma
košta 250 dinara,
pa ti se više isplati da masturbiraš.
život u kojem ništa ne radiš
i nemaš nikakva primanja
ali ipak ne gladuješ i uvek
se nađe za flašu piva od 2l.
Pre obećavajući dosadne žurke
Svratih kod lokalnog dilera
Da kupim Oksikodin.
1 mg košta 1 dolar.
I to kod stalnog pouzdanog dilera.
Znači 140 dolara nedeljno.
Nekoliko oštrih brijača Zamislio sam želju |
U uglu pisaćeg stola stajale su tri prazne pakle gauloises. Pepeljara je zdušno brinula o četiri sasušena pikavca a do nje su dve prazne šoljice, nekada pune čaja, popunjavale prostor i sakrivale makazice za nokte i upaljač. Na praznoj činiji kraj otvorenih terasnih vrata, lenškarila je plastična tacna umrljana majonezom i mrvicama koje sam sinoć napravio.
Pre mog znanja, organizam se odlučio da odmori mozak i sve funkcije prebaci na prazan stomak. Pola sata sam čas odlazeći iz sobe išao ka wc-u i gledao se u ogledalu čas u naletima gladi jurišao
Nov član ekipe, odmah posle kiše, nakon poplava i vanrednih stanja. Obzirom da se i Kinezi groze broja četiri prešli smo na magičnu cifru pet.
MILOŠ STOŠIĆ (1977), dipl. filolog opšte književnosti i teorije književnosti, objavljuje teorijske i prozne književne radovi u časopisima i periodici. Freelance fotograf koji objavljuje fotografije u magazinima u zemlji i inostranstvu, Učestvovao na više grupnih izložbi. Bavi se muzikom od 1993. godine (Stop it!, Rejected, Stonewall, Unison, Mnjenje); iza sebe ima više studijskih izdanja objavljenih kako u zemlji,
February 12th, memento 3
Nikada nisam bio u sličnoj situaciji – niko od mojih nije bio sklon suicidu, možda po malo depresivni ali to je valjda normalno.
Sestrin muž. On je razmišljao o tome, nije krio, pričao je otvoreno o tome. Sestra ga je izvukla, sada je samo na lekovima koji ga smire kada vrišti u snu. Još uvek je polukonfuzan po pitanju da li je trebalo da ide u Irak ili ne. Mada često kaže da bi opet otišao, patriota je.
U zatvoru nisam razmišljao da se ubijem. Ne vidim razlog, odslužim svoje i idem dalje. Loša karma me neće pratiti
Petak je
Sedim u pabu i upravo sam naručio burbon
uz treće pivo
Slušam čoveka u crnoj košulji
nauljene
unazad začešljane kose kako svira usnu harmoniku
Za šankom sedi jedan od poslednjih
bardova srpskog glumišta
Otpijam
Posmatram kako elegantnim pokretima i uz osmeh
nesto objašnjava sankeru
Dve kocke leda i bluz
Nemoguce je koliko jednostavnosti
dolazi sa svakim njegovim pokretom
Kao da zna mnogo više od bilo koga u