'' the golden billion consumes the lion's share of all resources on the planet ''
Sergey Georgyevich Kara-Murza
I imam mp3 u ušima,
I idu mi emisije ‘’Noćna mora’’ Željka Malnara.
klica sumnje
Potpuno sam se sjebao
kada sam pomislio
da je život ono što bi trebao da bude,
jer sam nedavno shvatio da je život ono
što ne bi trebalo da bude;
govnjiva klica u utrobi univerzuma, sitna, neprimetna,
ne namerno začeta, bez svrhe i cilja,
bez napretka,
odjednom se samo
rasprši i od nje
ostane samo gola sumnja.
Vozili smo se oko 60 na čas, Fiona i ja, po krivudavom putu za Glazgov. Kroz poluotvoren prozor, s vremena na vreme bih proturio glavu, praveći duboke uzdahe; napolju je lebdeo prohladan, majski vazduh, i sunce je odskočilo visoko iznad; osećao sam kako me njegovi zraci zapljuskuju po obrazima. Sve u svemu, bilo je fino, napolju.
A unutar karoserije mog ''fordića'', bilo je užasno. Fioni se išlo u toalet – hajde da se ne foliramo, pišalo joj se! – i bila je prilično nervozna. Uspevao sam da ostanem pribran, uprkos latentnoj netrpeljivosti koju bih osećao prema njoj u ovakvim
Kanal sa rednim brojem 21
je mesto koje je od ponoci
pa do pola sest izjutra rezervisano
za soft pornice.
Nikada mi nece biti jasno
zasto u gornjem levom uglu
ne stoji oznaka +12
za pubertetlije ili decu koja ranije provale taj bitan
momenat odrastanja.
Uspem ponekad da ućutkam pse u dvorištu
i na miru ispušim cigaretu na terasi
Noćas ce umreti troje
i roditi se četvoro Kineza.
O tome verovatno niko neće čuti,
ali opet, njihove majke plakaće ponosne.
I majke umrlih i majke novorođenčadi
Slabo se šta menja u Srbiji
osim potražnje robe
i uzdizanja srednje klase isčitavanjem domaće beletristike.
Sumnjam da je iko ikada
napisao pesmu o Kinezima
A živeo u Srbiji
i boleo ga kurac
i za Kineze
i za Srbe.
O domaćim piscima da i ne govorimo.
February 12th, memento 3
Nikada nisam bio u sličnoj situaciji – niko od mojih nije bio sklon suicidu, možda po malo depresivni ali to je valjda normalno.
Sestrin muž. On je razmišljao o tome, nije krio, pričao je otvoreno o tome. Sestra ga je izvukla, sada je samo na lekovima koji ga smire kada vrišti u snu. Još uvek je polukonfuzan po pitanju da li je trebalo da ide u Irak ili ne. Mada često kaže da bi opet otišao, patriota je.
U zatvoru nisam razmišljao da se ubijem. Ne vidim razlog, odslužim svoje i idem dalje. Loša karma me neće pratiti
život,
opori miris magle
iz šoljice čaja,
osećaj toplote
u stopalima
oslonjenih na rebra radijatora.
život,
kroz prozorska okna i
pogled na crno-belo platno
i jednolične krovove
nanizanih kuća
i tursku kaldrmu
delimično pokrivenu snegom,
stariju
od vremena.
život,
i žena odevena u crno,
bezlična,
hita po
mrvicu hleba
i kantu bukovog drveta.
i zvuk tišine
beživotne sobe
Prvo što sam naučio
sa četiri godine bilo je protegliti se po buđenju
trik koji sam video od Une,
našeg nemačkog vučjaka.
Usvojio sam i usavršio pokret i onda pokupio što šta drugo
ali je tegljenje ostala primarna stvar
Tako bih započinjao dan
Bilo je neke radosti u tome
Pružio sam noge van kreveta
Raširio ruke i počeo da se izvijam
računajući kako sam konačno odspavao punih osam sati
Onda sam počeo da urlam
i uplašio psa
oteravši ga iz spavaće
Džoni Fejvorit se seća kada ga je prijatelj vozio u urgentni centar u 1 po ponoći jer je Džoniju pozlilo, a 2 idiota u plavim uniformama, oni postpetooktobarski demokratski kljunovi sa dužim demokratskim pendrecima i većim demokratskim stomacima i mudima veličine kikirikija zaustaviše vozilo i naplatiše kaznu jer smo ušli 5 metara u jednosmernu ulicu. I onda su svinjski odugovlačili pisanje kazne. Džoni Fejvorit se seća i doktora koji ga je slušao s osmehom na licu, misleći da se Džoni nagutao eksera pa mu je zato puls 3 u sekundi. Smeškali se i debeli student i splavaruša