Prevaren sam čovek.
Ne beže plodovi, niti pitke bistre vode od Tantalovih ruku i usana… Nesrećnim tantalima ovu varku prave drugi, oni koji se s drugih strana naslađuju plodovima. Povlačeći grane ka sebi, oni odvlače druge grane, a one čine teatralni naklon.
Kao i čitava stabla.
A potoci, izvori, reke, vode za čijim osveženjem očajnički žude, priviđaju se izgladnelim i ožednelim tantalima, neprestano se povlače pred njihovim ispucalim, uvelim, osušenim usnama. Žalosna opsena njihovih slepih očiju. Žedniji ispijaju iz velikog jezerskog
Nikoga više ne interesuju pesme
zašto mučiti ljudi posle dana napornog rada
ili nakon godina i godina nezaposlenosti
Čemu sve to?
Nije da će neko od njih spoznati sebe
ili odskočiti od sreće nakon par stihova
sumnjam i da će se latiti papira i staviti svoje živote
na njih
Ako ćemo tako
nikoga više ne zanimaju priče
ili romani
osim ako nije u pitanju globalna zavera ili epska fantazija
jer gladna usta i uvezana creva maštare
Ne o sređenom
Pišem.
Pokušavam da pišem, posle dugo vremena.
Na krevetu, s moje leve strane, leži Bernhard. Moj Bernhard, pomislih, po ko zna koji put. Sinoć je na istom mestu ležala moja devojka, samo moja devojka. Sad umesto nje leži knjiga. Jedan od momenata ludosti, u koje sam, kao i sada, toliko puta upadao, jeste kada poistovetim knjigu sa devojkom, osobom od ''krvi i mesa''. Ne volim fraze. Fraze od čoveka prave budalu i veću nego što je bio. Ako sam do sada bio budala, ne želim da postanem još veća. Neću da osvajam podsmehe ljudi, iako pored mene, osim Bernharda
Sto na sredini sobe. Slabo svetlo čini da se stvari u sobičku jedva naziru. Između stola i kreveta, već odavno nameštenog za spavanje, mališan vadi knjige, sveske i razne olovčice iz torbe. Kleči na patosu i slaže stvari u malu komodu. Majka se kreće od rešoa do stola. Po improvizovanoj kuhinji. Napred, nazad. Stolnjak. Tanjiri. Kašike. Slanik. Polovina hleba u najlonskoj kesi. Šerpica. Kutlača. Lonče za kafu u kojem se guraju dva obarena jajeta. Nož za hleb.
– Hajde…
Majka vlažnom krparom čisti sudoperu, rukom kupi mrve i ubacuje
Faces come out of the rain
When you're strange
No one remembers your name
When you're strange
Šal koji mi je pokojna baka Koviljka isplela,
vuna prava debela
uz debele crvenobele linije,
svaka linija k’o moja glava
a šal do poda –
uz istu takvu kapu sa crvenom pufnom na vrhu.
I naravno da sam dobio toplotni udar
Nemam običaj da čitam kad ustanem. Jutros sam napravio izuzetak. Možda i nisam, kada se bolje pogleda. Čitao sam ležeći; tek što sam otvorio oči, uzeo sam knjigu koju sam pre nekoliko dana dobio na poklon od devojke. Jednom davno sam spomenuo, dok smo sedeli na klupi u parku, kako imam želju da pročitam tu knjigu, i kako ću je, prvom prilikom uzeti iz biblioteke, ona je to zapamtila, i sada posle nekoliko nedelja (pritom bi valjalo naglasiti da sam ubrzo zaboravio na tu knjigu, što znači da je nisam ni uzeo iz biblioteke kako sam nameravao), knjigu sam imao u rukama, i propisno sam se obradovao; ne samo iz razloga što sam lud za tim austrijskim piscem, već me je obradovao njen gest. Dok smo večerali, izrazio sam joj zahvalnost, i jedva sam dočekao da je zgrabim (knjigu!) i prepustim joj se, u potpunosti.
Sedeo sam na istom mestu na kojem sam sedeo gledajući revanš meč Pakjao vs Bredli.
Nisam sluteo da ću 10 godina kasnije živeti 200 metara od tog paba. Nisam slutio da ce mi društvo praviti brazilska shemale. Niti da će mi ta, silikonima i hormonima prsata persona, biti neka vrsta ribe. Hana.
Majkl Bafer najavi Klička kao tipa koji ima PhD. Lenoksa kao velikog šampiona. Sudije se ne sećam, ali nije bio stari šmeker Mils Lejn, a nije bio ni nesposobni Džo Kortez.
Publika je bila zadovoljna jer je Kličko stalno napadao, ali Luis
odlomak iz rukopisa ''Brodolom Filipa Gradinskog''
Pa, dobro, jesi li ti normalan? Kakve ti to ideje padaju na pamet, da mi je samo znati? Iz kog skrivenog ugla svog otupelog mozga uspevaš da izvlačiš takve gluposti? Iz kakve, bolje reći, pomrčine svog otupelog mozga, da mi je znati, samo izvlačiš sve te gluposti, koje ti nedeljama, ako ne i mesecima unazad naviru kao gliste posle kiše, i koje, isključivo zaslugom svoje čvrste volje, uspevaš da vratiš u zemlju, hoću reći - mozak? Skoro ti je četrdeset godina a ponašaš se krajnje infantilno. Piši