Iako je umro pre dvadeset godina (1993), doprinos Rudolfa Nurejeva celokupnoj baletskoj umetnosti toliko je nesaglediv i dragocen da se u njegovu čast ove sezone igralo i govorilo u svim ozbiljnim baletskim kućama. Najbolji omaž su priredile one kompanije sa kojima je nastupao, za koje je kasnije radio koreografije ili koje je vodio. Sjajne programe su iznele direkcije baleta pariske Opere, zatim Opere u Bordou, Teatra milanske Skale, bečke Opere, Baleta San Franciska ili moskovskog Boljšoj baleta, a britanski BBC je predstavio dvočasovnu emisiju posvećenu jednom od najznačajnih igrača XX veka.
Stigla je prava knjiga, teška i u tvrdom povezu. Decadance. 10. godina Beogradskog festivala igre. Nisam verovala da ću je ugledati, kao što nisam verovala da ću izgurati sve ove festivalske godine. U Srbiji!? Teško! Ko ovde može da se nada trajanju, i šta ovde traje? Razmišljala sam dugo o toj deceniji borbe, nespavanja, rizika, uvek prisutnog stresa i stalnog trčanja. U toj knjizi su moje ćerke, koje rastu pored mene, a uvek mi nedostaju. Prijatelji za koje nemam vremena, osim ako su u pitanju saborci sa iste linije fronta. Odmor, na koji ne smem ni da pomislim. Grip koji nikada nisam preležala. Ukapirala sam odavno koliko je hrabrosti i ludila potrebno. A sa druge strane, shvatila da je neizmerna sreća spakovana u tome da neku neverovatno komplikovanu, skroz nemoguću zamisao ili projekat, ogromnu predstavu iz daleka, donesete pred domaću publiku. I onda, kada izbrojite oko 120 produkcija, nekako je tužno da te silne baletske i plesne kompanije, koreografi i njihovi najbolji naslovi, velike zvezde baletskog univerzuma, odu u zaborav. Jer igrali su, tu pred nama. Posao grada ili države, silnih muzeja i činovnika iz oblasti kulture, bila bi da arhivira velike iskorake na domaćoj sceni, dok Festival ide napred i dalje promoviše nove i interesantne programe. Ali u Srbiji nije tako. Zašto bi se neko bavio onim što je bilo ili jeste dobro, profesionalno odrađeno i nadaleko važno, kada ima toliko beskrajno glupih i beskorisnih stvari koje bi propale ako ih lepo ne zalivamo.
Živela sam na Krfu, negde do 2000. godine. Jedno od najlepših ostrva Mediterana, složiće se mnogi. Mesto gde su snimljeni najpoznatiji filmovi grčke kinematografije, ali i mnogi britanski i američki naslovi... Nekada prestižna destinacija grčkog i svetskog džet seta, a u poslednje vreme još jedan od sinonima jeftinog turizma... Prelepa scenografija istorije, te par vrhunskih hotela, podsećaju na slavnu prošlost. Nekada su na ostvrvo dolazili Marija Kalas, Aristotel Onazis, Elizabet Tejlor, Melina Merkuri, Đina Lolobriđida, Rudolf Nurejev, Albano i Romina, ali i Lord Bajron, Lorens Darel... Svoje kuće su na ostrvu imali Anjelijevi, Sofija Loren, Fredi Merkjuri... Na Krfu se venčavala Džoan Kolins, i mnogi drugi...
Ima li povratka? Ne baš. Ovde se deca ne vode u teatar, ne slušaju ništa osim najgore muzike, i ne gledaju ništa osim najgoreg tv treša, dok stariji nalaze zadovoljstvo u sveopštim prepucavanjima, jeftinim turskim serijama, ljudskoj zlobi koja nas je ugušila...
11. Beogradski festival igre doneo je vrhunsku igranku. Doneo je duh i vrednosti velikih svetskih prestonica u Srbiju, istovremeno dobacujući daleko, sve do onih sredina gde se kultura i umetnost visoko cene. Ponosna, jesam. Umorna, još više. I nekako tužna, jer odlazi igra iz našeg malog grada...
Preko 17.500 hiljada posetilaca uzivalo je u predstavama.. Preko 17.500 hiljada
Srbija je jedina zemlja u kojoj niko ne veruje u državu, ali svi slave državne praznike. Ako danas, u ponedeljak 17. februara, pokušate da obavite neki posao, odmah odustanite od takve namere. Danas je praznik, i svi su kod kuće. Praznuju. Nismo baš sigurni kojeg sveca slavimo i koja je država kojoj se klanjamo, ali je važno da se ne radi. Državna služba, i ostaci vremena prohujalog. Mnogi
Ovih dana, najčešće meni upućeno pitanje je ono: Ej, šta da pogledamo na festivalu igre? Zato pišem ovaj mali vodič kroz odličan program, u kome je teško odvojiti jedan naslov, ili jednog koreografa... Pronađite vreme, i pogledajte dobre predstave.... Provešćete se sjajno...ili jednostavno - svetski!
Otvaranje Festivala u Srpskom narodnom pozorištu u Novom
Ovo je upravo onaj trenutak kada putnici na "brodu ludaka" ne mogu više zabijati glavu u pesak, odnosno moraju nastaviti sa životom, odvojeni od realnosti, od njihovog okruženja, od situacije. Ovo je mesto bez povratka, kada svako od njih odlučuje da se pobuni, da preduzme nešto, ili da ignoriše trenutak i shodno tome doprinese procesu neizbežne dezintegracije. Kraj ostaje otvoren, kao realna slika sadašnjosti, kao slika srljanja ovog sveta.