Dakle... Današnja antifa šetnja ("Šetnja za slobodu") je pokazala da Novim Sadom SVI mogu slobodno da prošetaju. I više od onih izmerenih 970 koraka i to centralnim ulicama grada. Nije moglo uže no od Miletićevog trga(Trg slobode), kroz Zmaj Jovinu, Dunavsku i Kejom žrtava racije. I sve to može uz policiju koja je bez hamera i na njima specijalaca sa fantomkama na glavi. Bez konjice i hiljade policajaca. I što je najvažnije – bez povređenih. A koliko sam čuo Novi Sad je već nekoliko godina grad koji nema načelnika policije.
M, dugogodišnja prva žena britanske tajne službe MI6, umrla je ranjavanjem na kraju filma. Surprise! To je inače iznenađenje jedino za one koji su mislili da će Džudi Denč (Judi Dench) poživeti još nekoliko dacenija i ispratiti još bar pet britanskih glumaca iz franšize Bond. Međutim, u ona je, i to nikako nije sporno, ostavila traga u serijalu o Bondu. Onaj ko je bude nasledio (Ralf Fajns) ili će pokušati da skine njenu hladnokrvnost (hladnokrvnost i odlučnost jedne starice aristokratskog držanja) ili će graditi svoj lik čiju ćemo punu sliku videti tek u sledećem nastavku.
Dakle, pre jedno godinu dana, a nakon nešto manje od decenije po odlasku u Grčku da živi i radi na ostrvu Kos, video sam se sa jednim mojim prijateljem. Ispričali smo se uz uzo. Međutim, kad nas je već uhvatilo, jedna rečenica koju je izgovorio mi je zaparala uši – druže, ovde se u kvartu ništa nije promenilo već sto godina; znam samo ove starije, a čuo sam da je neko overio, neko ubijen.... Budući da sam s tim tragedijama bio u toku, pažnju mi je privuklo više to ne promenljivo stanje. Kako je to poražavajuće zvučalo da se jedan deo grada ne promeni ni u jednom segmentu na bolje te da ostane u mumificiranom sećanju iliti formi gastarbajteru sa stažom...
Pre nekoliko godina upoznao sam čoveka koji je imao moždani udar i vrlo dobro se oporavljao. Međutim, postoji jedna zanimljiva stvar vezana za njegovo posttraumatsko stanje. Naime, on je ko zna koliko decenija radio da li u SAD-u ili VB, da bi se kao i svaki gastarbajter sa zarađenom penzijom i nostalgijom u scru vratio u rodnu grudu. Sada je već dobro zagazio u sedmu deceniju života. Stvar je u tome da je čovek nakon tog moždanog udara nastavio da govori samo na engleskom jeziku. Verovali ili ne, materijal za roman. Tu i tamo bi pogodio koju reč na srpskom, izgovarajući je nevešto, baš poput nekog stranca. I svi oko njega, koji su radili sa njim i pomagali mu, natucali su englesko-srpsku verziju jezika uz svesrdnu upotrebu pantomime.
Pun sam snage. Pucam od snage i energije. Jutros sam se probudio samo sa jednom jedinom mišlju - kako je potrošiti?
Ovaj ponedeljak komšijska mašina nije igrala kolo po kupatilu. I počeli su da se svađaju tek od osam časova ujutru. Od osam do devet sam dremao. Ležao u zgužanom krevetu kao neki morž. Lenja morska krava. Tek
Dakle... nije mi jasno zašto se Novi Sad konstantno definiše kao „miran i pitom“ grad? Otkada znam za sebe on je bio daleko od idiličnog i grada bez zločina, kakvim ga izgleda pamte samo generacije čije su lice prekrile bore.
Zapravo, prvi put sam tu njegovu nesavršenost osetio na koži kao klinac kada se devedesetih godina jedna žena u kvartu ubila.
Uređeno društvo, uređeno društvo, uređeno društvo, uređeno društvo, uređeno društvo, uređeno društvo, uređeno društvo, uređeno društvo, uređeno društvo, uređeno društvo, uređeno društvo, uređeno društvo, uređeno društvo, uređeno društvo, uređeno društvo, uređeno društvo, uređeno društvo, uređeno društvo, uređeno društvo, uređeno društvo, uređeno društvo, uređeno društvo, uređeno društvo, uređeno društvo.......
E, sada je valjda uređeno.
Nikada se više nije insistiralo na uređenju društva, pukom pričom, i nikada više o manirima i evropskom sistemu vrednosti, čačkajući nos.
Upravo sam pročitao intervju u Vremenu sa Oljom Bećković u kojem ona – između ostalog – govori: „U svemu bismo da ličimo na Evropu. Sve si naučio – koje boje bi trebalo da ti bude maramica u džepu, kako se sedi. Ali nisi primetio kako u Evropi imaš trideset sekundi da odgovoriš na pitanje. Ovde se ponašaju kao da emisija traje koliko oni hoće.”
Dakle... postoji nekoliko ličnosti u Srbiji kojima je dovoljno da napišu i jedno jednostavno – dobar dan, pa da to bude sasvim dovoljan povod za raspravu. Aj što bi se to – dobar dan, pojavilo niotkuda i sa, sasvim su sigurni (dve Srbije), nekom namerom, nego bi se u toj kratkoj rečenici tražile skrivene ideološke namere. Koje je značenje, svrha, cilj... čemu uopšte to obraćanje? Nakon tog nanosekund razmišljanja jedni bi otpozdravili a drugi kamenovali, ako ništa a ono jer su u mogućnosti.