ponedeljak 08.00h (pogon)

KOLEGA ZDRAVKOVIĆ (tek onako): Šta je sa Srećkovićem, on nikada ne kasni?

KOLEGA ŽIVOTIĆ (samo što je ušao): Verovatno je bolestan. Poslaću mu poruku.

ponedeljak 15.55h (pogon)

KOLEGA ZDRAVKOVIĆ (već skida radni mantil): Je l’ ti se javio Srećković?

KOLEGA ŽIVOTIĆ (deluje zainteresovano za razgovor): Ništa ceo dan. Znaš da on uvek telefon ostavi na nečujno. I mene hvata neka prehlada. Hladno je u ovom pogonu, vuče sa svih strana. (kolega Zdravković odlazi u klozet koji nema vrata pored kancelarije šefa smene i više ne čuje kolegu Životića)

 

 

 
Rat protiv rata se odvija, i jedni i drugi će izgubiti. Gledam ih kako odlaze miljama daleko od mene da tamo nauče kako se umire. Ulice Vašingtona i Kapitol Hil su okupirani. Nebo je poprimilo nijansu pepela. Nestajem kroz vrata u Đavoljoj kuhinji. Demoni se komešaju. Neko mora da izgubi, život ili sve ostalo. Učim kako se umire.

Plaćam dolar i šezdeset tri centa za Koka-kolu i cigarete bez filtera. Izlazim bez pozdrava. Na Osmoj aveniji vlada mir dok ne počne pauza za ručak. Prosjak propoveda sa trotoara. Niko ga ne sluša. Pitam se, da li me je ikada zaveo neki pisac koga sam čitao. Sve je to sranje, nikoga nije briga. Toplo je i tužno. Leto se završava. Sve laži koje sam sebi govorio bile su moje želje. Pristajem da umrem sada ako ću se vratiti potpuno drugačiji.
 
 
 
 

Gospodin Mulligan, član avio-kluba Krila neba, upravo je dovršio poslednje slovo na novoj ceduljici koja će od večeras stajati na ulaznim vratima njegovog stana. Živeo je sam. Zatvorio je i zaključao vrata, naslonio kišobran na dovratak i sa obe ruke smestio ceduljicu na za to predviđeno mesto. Malo više se namučio nego prošli put. Uzeo je kišobran i krenuo u pozorište.

 

 

gošća autorka: Jelena Medan

 

Spuštenih gaća do članaka, naprezao sam se da što prije završim. Ovaj put nisam zamišljao ništa, samo sam se trudio da budem brz. Najradije bih zapalio, ali sam prije 11 mjeseci prestao da pušim. Iznenadio sam se kada sam na podu desno od mojih nogu ugledao kutiju od kreme. Dohvatio sam je - bila je to krema za šuljeve. Nasmijao sam se i počeo da čitam deklaraciju. Dok nije bilo društvenih mreža, bio sam siguran da to ja jedini radim. Malo me je bilo blam što čitam sastav neke kreme na njemačkom i tri ista jezika. Guzica mi se ledila od hladnoće koja je dopirala od odškrinutog prozorčića iznad kade. Kad sam bio mali, taj prozor je bio nedokučiv - pentrao sam se po obodu kade u želji da provirim kroz njega. Nisam uspijevao. Napolju se uvijek čuo razgovor.


 
Imam punu garažu praznih kutija. Automobil je parkiran u dvorištu. Novi pas gospodari tim prostorom. Stari pas je zakopan u jednom od uglova. Granice parcele su uglaste i prostiru se, u nepravilnim ponavljanjima, na sve četiri strane sveta. Jednom sam iscrtao olovkom na papiru gotovo čitavu granicu dvorišta, počevši od ulaza na terasu, pa sve u krug do izlaza na ulicu. Dobio sam izlomljenu liniju oko koje sam docrtao lavirint, tako da početna linija bude rešenje. Onda sam je izbrisao. Kome god sam dao da pronađe izlaz, nije uspeo. Posle nekog vremena crtež sam poslao u enigmatski časopis.
 
 
 

GRAVITACIJU SMO IZMISLILI MI LUZERI DA BISMO MOGLI LAKŠE DA PADNEMO

 

Sedim u svojoj fotelji koja nije neka obična fotelja a nije ni Ikea, iza mene se ne čuje ništa, ispred mene se ne vidi ništa, pa onda proleti Džordž Kluni u istoj takvoj fotelji, dam malo gasa da stignem imenjaka, pita me ozbiljan kako je Sandra, kažem dobro je, nije loše ali pašće na kraju, na kraju svi padnemo

 

 

VREMENA DIVLJAJU

 

Možda shvatim zašto

možda samo napravim retorički kompromis

jer dosta mi je nasilja

dosta mi je tiranije

jebeš strane

hoću do Zane

hoću do Tirane

 

Možda je sve ovo jedna velika konfuzija

iluzija, kontuzija

vremena divljaju

tirani su birani

hoću u velikom broju

da odemo u Kroju

na vrh kule da pobodemo zavesu

 

 

 

 
2019-03-27 22:59:20
Eksperimenti u blogovanju| Literatura| Život

ČOVEK U KESAMA

horheakimov RSS / 27.03.2019. u 23:59

Every sane society allows a certain number of people to deviate.

            Prvo sam prestao da odvozim auto na pranje. Redovi u auto-perionicama, ljudi koji čekaju da bi gubili vreme, žetoni, šmrkovi, vosak u koji su pčele uložile toliko truda, automatizovane četke, vlaga. Kakvo nepotrebno traćenje energije i resursa. To mora da prestane. Pranje automobila je neizmerno tužno.

 

 

Odnese me vetar, pa me lako baci
tako da svako može da me zgazi
ponekad se osetim ko papir
bazalni metabolizam održavam na kafi
dok je crno ne mogu da zaspim
ponekad se osetim ko vampir
utrčim u džunglu
kad me čovek prati
ponekad se osetim ko tapir


 

U stvarnom svetu ne postoje nikakvi likovi. Ne postoje ni događaji. To ne znači da je stvaran svet jedna beskrajna praznina. Znači da je jedan neverovatan sistem priča u koji proizvoljno projektujemo likove i događaje, kao kakve komentare Roršarhovih mrlja ili sazvežđa. Grupe zvezda su tamo gore, pa su tamo gore, ali sazvežđe je priča unutar našeg uma, ono ne postoji u stvarnom svetu. Po sličnom ključu razlika između svakog ponaosob i ostatka stvarnog sveta je samo ideja. Ne postoji zapravo razlika. Pripovedanje je suština sličnosti. Paradoksalno, da bi se pričala priča, mora se s namerom zaćutati. Valja se izolovati od svih priča koje se već neprekidno odvijaju unutar lobanja. Većina nas kompulzivno razvija nekakve priče svakog dana, tako reći priča samom sebi. Oni koji se drznu da takve priče pričaju naglas dobijaju naznake ludaka ili luđakinja. Jasno je da ako non-stop pričamo, čak i u sebi, ne možemo čuti šta drugi imaju da kažu. Na istom tragu prestajemo da razumemo i sopstvena kazivanja koja postaju zagušena i preglasana novijim i najnovijim narativima. Tako prestajemo da mislimo o priči i počinjemo da mislimo samo o pričanju. U neku ruku gubimo kontakt sa stvarnim svetom.
 
 
 

horheakimov

horheakimov
Datum rоđenja:  19.07.1981 Pol:  Muški Član od:  14.03.2012 VIP izbora:  10 RSS RSS Feed Saznajte više o autoru

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana