ožiljno tkivo
 
 
Mislio je da zna sve. Sarkastičan bez jasnog povoda. Valjda godine. Mislio je da može iste fore da prosipa u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu. Zatvori oči i poljubiću te. I ona zatvori. Posle pet sekundi ga odgurne od sebe i prilepi uza zid, snažna Sarajka sa špicastim brushalterom. Da se ti nisi zaljubio u sebe, preko mene? Poliže mu srce i udahne njegov vazduh. On se okrene i izađe iz sobe.
 
Promeni fakultet.
 
 
 
 

prejebi me


            Oni koji vuku konce, umrsili su. On bi rekao usrali su. Jedan od poslednjih izazova generacije, nisu savladali. Bolje da su verovali u horoskop, ređanje planeta i čuda. Da, čudo je bilo neophodno, ali tog konja je angažovao Mel Bruks. Ima ludih ali ima i luđih. Ima provokatora ali ima i nasilnika. Ima patriota ali ima i nacionalista. Jedni reže a drugi ujedaju. Kao da se takmiče ko će koga da prejebe u zlu. Istrebljenje kao uzrok. Bolje da su izvlačili slamke, pa kome zapadne manja…

 

 
Mnogi od zemnih ostataka prošlosti danas govore
kakve su to gluposti nema se šta raspravljati
kasno je sada da evociramo vlažni san, smaknut je
izašli smo iz štampe, kolac je poboden, kanap privezan
manevarski prostor je smanjen
uronjeni u trivijalnim brigama, prespajamo veze
izvodimo bez dokaza, bez hipoteze
s ciljem da se uspostavi i održi fasada
koja će podneti sve glasove što bruje iznutra
davljenike bez slike
i jebeno sutra
 
 
 

           Osećam da mi gori pod nogama iako je zima. Možda su promrzline. Đon mojih cipela nestaje zajedno sa mnom. Krivina preda mnom gori a nikog nema za volanom. Ovaj tramvaj, poklon grada Bazena, u kom je stalno leto, i dvadeset devetog februara i trideset drugog decembra, ni nema volan. Gledam iz prazne prikolice, kako nas nešto, kako me nešto vuče, napred, u krug. Tramvaj leti kao da je proklet, kao da je pro… Proleće preko reke, kanala, u kome se sabira kanalizacija već zatočenih naselja po kojoj plivaju trupovi hrabrih kukavaca koji su sebi oduzeli ono što nisu ni tražili. Gomilaju se nizvodno, prema u ušću u Stravu, uzvodno od fabrike vode. Već danima sam na vodi. Voda gasi vatru u želucu. Udavi glad na kratko. Vetar duva bez prestanka. Ako prestane da smeta očima, počinje da smeta ustima, penjući se iz mraka utrobe. Oba, i onaj spoljašnji i ovaj unutrašnji, naduvavaju sa sobom kiselinu koja kroz nos okida nagon za povraćanje.

 

kopitari, pitanja i odgovori (zapravo bez odgovora)

            Moja kobila i moj magarac su lipsali da bi me doneli do ovde. Zato sam prestao da jedem sisare. Ruke su mi krvave bez razloga, ali da li bi trebalo da budu?

 

 

Gde sam bio petog oktobra i zašto nisam bio na ulici? Dobro pitanje, gde sam bio? Bio sam u Avala filmu. Ne, ne glumim, svega mi, pa ono gore se urušavalo još onda. Šta sam radio? Glodao sam letve. Šta je smešno u tome? Istina je, glodao sam letve. Tačnije, radio sam na glodalici. Prost posao. Uzmeš fleksi letvicu sa gomile, gurneš jedan kraj u usta mašine, ona joj oglođe uglove. Izvadiš. Okreneš. Gurneš drugi kraj. Izvadiš. Nabiješ neku plastiku. Zvekneš je čekićem. Kakve letve? Moj rođak je dobio posao da isporuči hrpu kreveta za pandurski smeštaj u Makišu. Pravio sam krevete za policiju. Jebote, bio sam kolaboracionista. Da, sada kada se, s mukom setim svega, ramovi od armaturne žice, napukle fleksi letvice – dušeke nisam video – kakav je to bio krš, takvo nešto samo režim na samrti može da odobri. Moj rođak je prevarant, zato mu je i uspelo da dobije taj posao. Verovatno je dao jadno nisku ponudu (zato je zakidao na plati). Tako nekada malo glođem, pa se smorim i ostavim sve. Izađem iz napuštenog studija Avala filma, gde je bila sklepana radionica, i pustim korak po kompleksu. Dešavalo mi se da se izgubim. Na kraju se organizuje potera i pronađu me, naribaju me i vrate za glodalicu. I popodne petog sam se zagubio? Biće da jesam. Izašao sam da provetrim nozdrve od mirisa radionice. Hvatao sam krivine dok se nisam našao ispred oronulog studija. Ako me sećanje ne vara na ulazu je pisalo Košuta? Koštunica? Kokoš? Kokoška, studio Kokoška. Iza zatvorenih vrata je dopirao glas. Tu me je radoznalost zavela. Zamalo nisam ugazio u mrtvu mačku dok sam prilazio. Preskočio sam nekoliko stepenika i došao do vrata. Naslonio sam glavu na topli crni lim i načuljio uši.

 

 

 

zašto je kultura pogubna za pojedinca

 

kompleksi, agregati, sedam Snežana i patuljci


            Tek što sam završila Filozofiju i upisala master, jer ako nemaš master, kao da nisi ni studirala, bila sam se pomirila sa lošom srećom da će biti neophodno potražiti posao. Nisam imala prinudu za stalnim uposlenjem jer sam još uvek od roditelja, bolje reći majke, dobijala skromni mesečni džeparac. Ona je nekako s ponosom slala tu pomoć iako nije do kraja shvatala moju nauku, ali bilo joj je drago što, eto, makar je jedno dete uspelo u velikom gradu. Moje tri sestre se nisu preselile za mnom u Beograd, umalo ne napisah Moskvu, a i da jesu ništa se ne bi promenilo, i one su to znale. Dolazile bi ponekad s muževima, kako koja, na vikend šoping.

 

 

Odslušao sam poruku na sekretarici: Čaj kod mene i čitanje poezije, toplo se obuci…

Nakon što sam namirio psa, dohvatio sam jednog Šilera sa police i krenuo u posetu. Jesam se toplo obukao, iako je kalendarski još uvek bilo leto, ali septembar zna da bude varljiv. Došao sam u dogovoreno vreme, ali sam zatekao odškrinuta vrata.

- Uđi, uđi, ne mogu da ustajem, hladno mi je. Baci neku cepku u kamin. Evo, i sve ove novine možeš da dodaš, slaba sam sa drvima.

Čitali smo i pili čaj od zdravca, pričali o nemačkom romantizmu, što nas je odvelo do Šopenhauera, i do toga kako se spremao za san sa napunjenim pištoljima kraj kreveta. Razgovarali smo i o volji i o tome koliko je bitno da čovek sebi udovolji. Na rastanku sam zamoljen da založim i jednu strulelu hoklicu, neku napuklu dasku za sečenje mesa i stari slomljeni čiviluk.

 

KADA JE OVO PROČITAO, GROF OD MONTE KRISTA JE USTAO I OTIŠAO DA SE OBESI

 

 Vendi je toliko jecala da joj je dijafragma pritiskala srce. Klečala je u snegu ispred ulaza u lavirint i nije mogla da se pomeri. Pokušavala je da smogne snage da dozove svog sina. Potpuno nemoćna, pala je u sneg, a tople suze dubile su rupice kroz naslagane pahulje. Tragovi stopala vodili su do njene glave. Bili su to tragovi goluždravog, ali snažnog mladića, po snežnoj mećavi obučenog samo u nakupljenu togu, presečenu jakim opasačem. Pojava koja je ulivala strahopoštovanje, nešto što njen Deni nikada neće imati. Pružila je ruku prema gotovo božanskom biću, čije lice je ostajalo u senci zamagljenih hotelskih svetala, kao prema spasonosnom isijanju, ali je izgubila svest. Mladić je iskoračio prema njoj i tada je postalo jasno da je sirova snaga i neuništivost tela bila nenadano izostala na licu. Potpuno zbunjen i očigledno nepripremljen, pogotovo kada je reč o vremenskim uslovima, mladić se osvrnuo oko sebe pre nego što je dotakao končić na rukavu nepomične žene. Nije bilo nigde nikog. 

 

 

Bio je to jedan od onih košmara u kojima neprekidno bežim.

Sve je počelo u bašti letnjikovca u Bohemiji, u gaju iza jezera, gde sam još kao dečak pronašao ptiče ispalo iz gnezda. Tako je jadno cijukalo da sam ga zgazio jahaćom čizmom. Izleteo sam iz šumarka gonjen stotinama, ako ne i hiljadama ptica koje sam kasnije ubio u lovu. Bežao sam preko polja, gonjen tim odvratnim krečavim zvucima i osećao sam da sam sve brži i jači.

 

horheakimov

horheakimov
Datum rоđenja:  19.07.1981 Pol:  Muški Član od:  14.03.2012 VIP izbora:  10 RSS RSS Feed Saznajte više o autoru

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana