gošća autorka: Aleksandra Aksentijević
Pisanje kratke priče u američkom kontekstu neretko podrazumeva posustajanje pod teretom žanra. Nasuprot realističnosti i jasnom i ekonomičnom izrazu s jedne, stoje fantastične i horor priče, koje obično podrazumevaju sopstvene pripovedne univerzume, ali i izazov ugađanja specifičnoj i zahtevnoj publici koja prati ove žanrove, s druge strane. Karmen Marija Mačado, mlada američka autorka čija je prva zbirka iz 2017. godine Njeno telo i druge žurke nedavno objavljena u izdanju Štrika, ne libi se da se pišući kratku priču osloni na bogatu tradiciju horora, fantastike i gotskog romana, istovremeno kreirajući drugačiji, eklektični stil pisanja, atipičan za žanrovsku prozu.
Kada kući kuvam u sve stavljam KARI
moj polarni pas mete kao pustinjske oluje
uopšte ne mari, na kućici mu PIŠE
putem električne struje
JOŠ PRLJAVIJI HARI
na tavanu pucketa presnimavana VHS kaseta
sa devojkama kojima vire
delovi naKITA
iz dupeta
put oko sveta
Mogao je svuda da putuje, imao je crveni pasoš, knjižicu sveta. Bio je u svojim najboljim godinama, dok je ona bila u svojim najboljim godinama. Rođen na severu pred kraj rata, u krilu Karavanki, planinskih vila, brzo preseljen. Fotografije, štos crno bledih, pamte umesto njega, detinjstvo, najdraže jezero, gore zamišljeno.
Gustina dima u izuvijanom hodniku kojim se silazilo u srce kluba bila je tolika da sam se morao držati za zidove. Mrzim dim, zato nikada ni ne idem po klubovima. Ne znam kako sam se uopšte obreo ovde. Kada se prostor oko mene proširio bilo je lakše gledati, muzika je postala razumljivija ali ništa privlačnija. Jedino gore od zadimljenog prostora je zadimljeni prostor sa odvratnom muzikom. Ipak iz nekog razloga sam bio tu. Silazio sam serpentinama u samo dno kluba, gde je bila najveća gužva. Uf, kako tek mrzim gužvu, sve te parfeme, znoj, feromone… Stepenice do kojih sam stigao naposletku, kojima se silazi na najniži nivo su bile kao požarne, strme i uzane a neki su se ljudi čak i peli njima u isto vreme. Vrućina je rasla kako sam se spuštao krug po krug, tako da sam brzo ostao bez košulje. Negde na krug do dna osetio sam da me neko gleda odozdo, u stvari sve vreme kako silazim.
Uskoro bih mogao imati budućnost
Uskoro bih mogao odavde da se selim, sultan Selim I, nepopustljivi
Uskoro Turska, Ruska ili Pruska carevina, ne znam kome više želim
Uskoro bih mogao tek tako da ležim
Uskoro bih mogao da napipam svaku svoju kost
Uskoro bih mogao imati krmenadlu uz pire
Uskoro bi Pirove pobede mogle prestati nositi venac od lovora
Uskoro bismo se mogli izlečiti od govora
Još kao jelensko tele bio je, najblaže rečeno, čudan. Nije se držao majke, jurio je s divljim svinjama i preskakao potoke kao kakav konj preponaš. Dizao je nogu i pišao na so za lizanje koja je ostavljana po šumi, zašta je neretko dobijao batine od drugih irvasa. Kada je malo stasao i ojačao, dobio butove i prve paroške na rogovima, upoznao se i sa Deda Mrazom. I to preko optičkog nišana. Nije mu video lice, samo cev puške za omamljivanje životinja, koja ga je gledala svojim napunjenim crnim okom. Prva ga je strelica promašila i on je brisnuo. Kasnije je saznao da se Deda Mraz na putu kući, dobrano pripit, strmeknuo reklamnim sankama u jendek. Ostao je nepovređen i nastavio pešaka, teturavim korakom ka svojoj toploj kolibi. Irvas ga je pratio do kuće i saznao gde živi. Ta mu je informacija pomogla nekoliko meseci kasnije kada je došao Deda Mrazu na trem i zakucao kopitom na vrata.
- Ko je?
- Irvas od jesenas, sreli smo se u šumi. Izađi, imam nešto za tebe.
- Dođi u decembru, sada nije sezona novogodišnjih praznika.