Potamnele cigle, iskrzane i vlažne, bile su prva stvar koju sam video kad sam se probudio. Bile su uredno poređane jedna na pola druge i u krug oko mene. Malter koji je razdvajao redove pravio je puteve kojima su se kretali nekakvi insekti.
 
Gladan sam. Nervozan sam. Agresivan sam.
 
 
 
 

 

gošća autorka: Aleksandra Aksentijević 

 

Pisanje kratke priče u američkom kontekstu neretko podrazumeva posustajanje pod teretom žanra. Nasuprot realističnosti i jasnom i ekonomičnom izrazu s jedne, stoje fantastične i horor priče, koje obično podrazumevaju sopstvene pripovedne univerzume, ali i izazov ugađanja specifičnoj i zahtevnoj publici koja prati ove žanrove, s druge strane. Karmen Marija Mačado, mlada američka autorka čija je prva zbirka iz 2017. godine Njeno telo i druge žurke nedavno objavljena u izdanju Štrika, ne libi se da se pišući kratku priču osloni na bogatu tradiciju horora, fantastike i gotskog romana, istovremeno kreirajući drugačiji, eklektični stil pisanja, atipičan za žanrovsku prozu.

 

 
odrastanje u saveznoj državi virdžini

 
devojčica sa šibičičicama

 
Već sa devet ili deset godina, jer period pre vezan je samo za pelene i sline, postala sam iskrena izvođačica, kao čuveni izvođači radova, ceremonijalne magije. Bilo je tu svega, aromatičnih sveća kojima sam palila mirišljave papiriće, nehigijenski trend među devojčicama tih godina, indijskih štapića dogorelih ispred malih oltara od štapića sladoleda koje sam revnosno sakupljala ali nikada nisam poslala kako bih dobila stan ili auto. Zatim ozbiljnijih momenata s eteričnim uljima lavande i limunovog drveta ispred malo većih oltara, posvećenih punjenim životinjama, sve do otkrića tamjana. Ako bih htela da odredim početak mojih psihodeličnih iskustava, to je definitivno miris smole za kađenje. U jednom periodu života mi se toliko svidelo da idem u crkvu, verovatno zbog zadovoljavanja olfaktornih pobuda, da su moji inače pobožni roditelji kao i moje starije sestre, bili ozbiljno zabrinuti. Počela sam da volontiram, labavo uzevši, kao neki crkvenjak. Nemam pravu reč za moju tadašnju poziciju u hramu božijem pošto nije predviđeno da devojčice osnovnoškolskog uzrasta služe u crkvi, bilo čemu, ali lokalni paroh je bio meka duša, što bi sam za sebe rekao. Na sve to valja dodati da su mantijaši, naročito oni s fakulteta, bili na lošem glasu po pitanju malih dečaka, dok su za devojčice ipak čekali da odrastu i da im porastu sise, pa da ih skidaju, recimo, njihovim studentima, koliko mi je poznato iz sredstava javnog informisanja. Ne znam koliko vas su posvećeni vernici ali istina bi trebalo da bude i vaša vodilja.   
 
 
 

Kada kući kuvam u sve stavljam KARI

moj polarni pas mete kao pustinjske oluje

uopšte ne mari, na kućici mu PIŠE

putem električne struje

JOŠ PRLJAVIJI HARI

na tavanu pucketa presnimavana VHS kaseta

sa devojkama kojima vire

delovi naKITA

iz dupeta

 

 

 

put oko sveta


           Mogao je svuda da putuje, imao je crveni pasoš, knjižicu sveta. Bio je u svojim najboljim godinama, dok je ona bila u svojim najboljim godinama. Rođen na severu pred kraj rata, u krilu Karavanki, planinskih vila, brzo preseljen. Fotografije, štos crno bledih, pamte umesto njega, detinjstvo, najdraže jezero, gore zamišljeno.

 

Gustina dima u izuvijanom hodniku kojim se silazilo u srce kluba bila je tolika da sam se morao držati za zidove. Mrzim dim, zato nikada ni ne idem po klubovima. Ne znam kako sam se uopšte obreo ovde. Kada se prostor oko mene proširio bilo je lakše gledati, muzika je postala razumljivija ali ništa privlačnija. Jedino gore od zadimljenog  prostora je zadimljeni prostor sa odvratnom muzikom. Ipak iz nekog razloga sam bio tu. Silazio sam serpentinama u samo dno kluba, gde je bila najveća gužva. Uf, kako tek mrzim gužvu, sve te parfeme, znoj, feromone… Stepenice do kojih sam stigao naposletku, kojima se silazi na najniži nivo su bile kao požarne, strme i uzane a neki su se ljudi čak i peli njima u isto vreme. Vrućina je rasla kako sam se spuštao krug po krug, tako da sam brzo ostao bez košulje. Negde na krug do dna osetio sam da me neko gleda odozdo, u stvari sve vreme kako silazim.

 
...Trojica mladića su spustila sa nožica svoje skutere-zujalice i kao popišani, polugoli i svaki sa po crvenim pečatom na obrazu, krenuli u suprotnom smeru od onog u kom je Duško nastavio.
 
- Kako je moguće promašiti?
 
Dušku se njegova muka vratila. Pitanje koje ga je nagrizalo izašlo je iz privremene senke kontrarevizionističke avanture. Usporio je korak iako ga je putanja ka njegovom odredištu manje-više celom dužinom ubrzavala pod nenadjebivim uticajem sile gravitacije.
 
 
 

Uskoro bih mogao imati budućnost

Uskoro bih mogao odavde da se selim, sultan Selim I, nepopustljivi

Uskoro Turska, Ruska ili Pruska carevina, ne znam kome više želim

Uskoro bih mogao tek tako da ležim

Uskoro bih mogao da napipam svaku svoju kost

Uskoro bih mogao imati krmenadlu uz pire

Uskoro bi Pirove pobede mogle prestati nositi venac od lovora

Uskoro bismo se mogli izlečiti od govora

 

Još kao jelensko tele bio je, najblaže rečeno, čudan. Nije se držao majke, jurio je s divljim svinjama i preskakao potoke kao kakav konj preponaš. Dizao je nogu i pišao na so za lizanje koja je ostavljana po šumi, zašta je neretko dobijao batine od drugih irvasa. Kada je malo stasao i ojačao, dobio butove i prve paroške na rogovima, upoznao se i sa Deda Mrazom. I to preko optičkog nišana. Nije mu video lice, samo cev puške za omamljivanje životinja, koja ga je gledala svojim napunjenim crnim okom. Prva ga je strelica promašila i on je brisnuo. Kasnije je saznao da se Deda Mraz na putu kući, dobrano pripit, strmeknuo reklamnim sankama u jendek. Ostao je nepovređen i nastavio pešaka, teturavim korakom ka svojoj toploj kolibi. Irvas ga je pratio do kuće i saznao gde živi. Ta mu je informacija pomogla nekoliko meseci kasnije kada je došao Deda Mrazu na trem i zakucao kopitom na vrata.

- Ko je?

- Irvas od jesenas, sreli smo se u šumi. Izađi, imam nešto za tebe.

- Dođi u decembru, sada nije sezona novogodišnjih praznika.

 

 

 
2022-04-27 01:33:30
Eksperimenti u blogovanju| Literatura| Život

PAD ASTRA

horheakimov RSS / 27.04.2022. u 02:33
Jedan od mojih ujaka je poginuo u Astri, ne u ratu. Survao se sa puta od Zvornika ka Loznici, na desnoj obali. Bio je dobio slobodno, iako je rat i dalje trajao, mada ta njegova vojska i nije bila prava vojska. I ta Astra, mislim da nije bila njegova. Bio je sam u autu. Jedan drugi moj ujak koji se odselio iz Bosne još 1974, kada sam mu pomagao da nađe drugi auto, kojim bi zamenio svoj stari Golf iz devedesetih, koji mu je Dragiša doterao od preko Drine, na pitanje zašto gledamo samo nemačke marke a opet ne gledamo Opele, mi je rekao: 
 - Dragiša je poginuo u Opelu...
 
 
 

horheakimov

horheakimov
Datum rоđenja:  19.07.1981 Pol:  Muški Član od:  14.03.2012 VIP izbora:  10 RSS RSS Feed Saznajte više o autoru

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana