- I?

- Šta?

- Ušao si kod frizera, berberina, brice... šta ti ja znam...I šta si mu rekao? Dobar dan, kako ste? E baš lepo, evo ja malo došao da mi skratite kosu, gore trojka dole kec, vojska, znate, pravilo službe, jednoobraznost, znate i sami pa odmah se vidi da ste bili… Čekaj bre, jesi li rekao lepo razgovetno na čistom srpskom jeziku ili si u svom uobičajenom mumlajućem maniru istisnuo par slogova kao vazduh iz frizerske stolice.

- Ma, objasnio sam mu sve lepo. Klimnuo je glavom. To ti je internacionalni znak za razumem.

- Uuu što si pametan!Pa što onda izgledaš kao kopile Miška iz Ko to tamo peva i grdeličke buljine? Em si ćelav em su ti obrve non-stop dignute kao da ti je nešto duboko u grlu? Natakni šlem na tikvu ima dece na ovom peronu! Ladno su moroni poveli decu u ovaj plač i kuknjavu.

- Nemoj mahati tim srednjim prstom vidiš da su svi pod teškim naoružanjem!

 
2020-05-13 21:49:22
Eksperimenti u blogovanju| Literatura| Život

SMRT U BERGAMU

horheakimov RSS / 13.05.2020. u 22:49

Mario je izašao na terasu. Ostavio je otvorena vrata i topli mrak za sobom. Ispred zgrade, na praznoj ulici blještale su samo cene goriva na pumpi. Porcije neonske svetlosti odbijale su se o stakla crnog karavana koji je bio propisno parkiran na predviđeno mesto na stanici. Benzin nikada jeftiniji, a ti ne možeš da mrdneš, pomislio je. Izvadio je iz džepa cigarete, upaljač, primakao je pikslu ivici stola i namestio stolicu.

 

 

 

Obrnuo sam čun, čudan čun čučao je na gomili ekscesa, gomilu ekcema imam, da me nema, ne bih brinuo o svom povlačenju, uvlačenju, izvlačenju oštrice između korica i svega, između sveta i sopstvenog dupeta, da mi je da izađem na crtu, pa da procvetam, da mi je da otplovim, noćima sovim, s ovim, s onim, Sony dogori, izgori more iz noćne more, izmorim gore iz moćne Nore, haubica, tako me je zvao jedan ubica, nikakav opasan tip, samo sitni lovac, ubica ptica, sećam se još uvek njegovog lica, ali ime sam mu zaboravio

 

Šido.

Kako biste opisali vaš život?

Sve u životu je jedan veliki oposum. Znak u horoskopu: opo-sumić. Znak u horor-skopu: zombić. Doktore, da li doktorke veruju u horoskop više nego u histologiju?

Ja nisam doktor, ja sam lekar specijalista, nemam doktorat.

 

 

          Marija me moli da dođem u šumu, Šumarice, nema teorije, kažem, da se uhvatim za tu strunu, za slamku spasa, da tebi nije tvog glasa, Marice, i ti bi strunula zaglavljena u stelji, sve na kraju strune. Kaže znam za tvoju familiju oni znaju šta tebi nedostaje ali ja znam kada stvarno dosta je

            Kišni čovek koji pleše oko grada dao mi je u ruke dve flaše. Kao neiskusni petak pomešao sam pića i sada bolje da me nema. Jedno je bila klekovača od koje sam kao poklekao, drugo je bila obična brlja od koje sam počeo da brbljam i brljam. Srljam u svoj kraj i usta ne zatvaram, ljudi su postali ružniji, petak je, draga

            Gidra je delovao sluđeno kada sam ga pitao zašto i dalje glumata, kaže proklet da sam, on je dasa, dvesta kila vetrova je primao na prsa, dnevno. Rasuo se na komade kada sam mu dokazao da i njega vreme može da pokrade, zaborav iz kog se ni ti ni ja nećemo izvući, prati me od Beograda i čeka me kući

 

Poslednji put kada sam bio u Leskovcu bila je zima 1954. godine. Tri leta ranije otac je, kao priznati industrijski inženjer, dobio premeštaj iz Niša a ja sam tek završio četvrti razred. Sećam se hotela, odmah preko mosta, kada se pređe Veternica, sa desne strane, siromašnijeg nego hotel Dubočica. Međutim majka je i sa time tada bila zadovoljna. Prvi put je imala na raspolaganju električni štednjak, sa dve ishabane ringle, većom i manjom. Živeli smo samo u jednoj sobi. Takav smeštaj se ispostavio kao privremeno rešenje. Nije potrajao jedno polugodište. Iako je otac redovno propuštao da se učlani u partiju bili smo nasilno useljeni u vilu vlasnika najveće tekstilne fabrike u Leskovcu. Njegovu manufakturu su britanski saveznici sravnili sa zemljom, da li zbog okupatora ili zato što se kvalitetom približio engleskim štofovima, nikada nije saznao. Kako je pisalo u rešenju koje je takođe nasilno uručeno njegovoj ženi, višak njihovog životnog prostora bio je dat na raspolaganje mojoj porodici na neodređeno vreme,  tako da smo se nastanili u prizemlju.

  

 
2019-05-09 22:22:07
Eksperimenti u blogovanju| Literatura| Život

11 DANA (5/11)

horheakimov RSS / 09.05.2019. u 23:22
dan peti
 
Spavala sam 5 sati. Moje telo se manje umara jer ne gubi snagu na procese varenja i iskorišćavanja hrane. Budim se poletna iako znam da neću nigde izlaziti dok eksperiment traje. Imam volju za radom i naleti energije traju duže nego pre neki dan. Istražujem teme vezane za posao, ali i činjenice koje se tiču mog malog poduhvata. Najednom mi je bila podarena detaljna strategija gde i kako dalje s mojim životom. Uletela sam u viši nivo samosvesti i produbljene spoznaje sopstvenog identiteta. Mapa je bila postavljena pred mene i jasno sam mogla da razaznam ko sam bila, gde sam sada i kuda dalje. Sve je dobilo smisao. Posle nekog vremena za kompom shvatila sam da me ukočenost ruku, koju inače osećam redovno dok radim, sada lagano napušta. Nisam imala trnce, peckanja i gubitak osećaja u prstima od nezgodnih položaja koje sam zauzimala. Izgubila sam 0.5kg. Vode mi redovno ostaje.
 
 
 

Moj koren je na Romaniji.

Vodim poreklo od drevnih Rimljana. Tako kažu enciklopedije. Plebei Romani sunt.

Zavijam kao žgoljavi vuk s Romanije. Mesec se pokaže, pa se sakrije. Kada sve oko mene uvene nestaću tamo, ali ne mogu sada da razmišljam o tome. Treba da se osetim dovoljno za…

Zadovoljan.

Prozori su lupali cele noći, ili sam to sanjao. Probudio sam se. Nešto mi je curilo iz oka, osećam sasušen trag na jagodičnoj kosti. Sluzavi suza-puž otpuzao je neprimećen u okolnu misteriju, dok su mi oči bile zatvorene, i nestao. Gde je nestao? Probudio sam se na istoj stranici romana. Da li sam sinoć išta pročitao? Da li sam sinoć išta napisao? U kojoj sam sada fazi, čitanja ili pisanja? Da li sam sinoć plakao je možda bolje pitanje da se postavi prisutnima. Samo sam ja prisutan.


 

 featuring IVANA BOJČIĆ
 
 7.1.2049.

 dan 378.

Popio sam i poslednja dva deca čiste vodke. Rusija mi izlazi na pore, bazdim na kilometre i ovo mi je poslednji dan na ovom usranom mjestu. Zadnja tri mjeseca sam buljim u plastičnjaru od šatorskog stropa. Jebeni DiCaprio i Climate change is real. S poslednjim glečerom istopit će se i moja profesija. Cepam dopis na kojem piše da je ukinuta i ova poslednja istraživačka postaja na Arktiku.
 
 
 
Uđem. Zatvorim vrata. Zaključam. Navučem tešku crnu zavesu. Skinem čist beli mantil i obučem košulju od debelog platna, pohabanu i uflekanu hemikalijama. Nogom izvučem plastičnu hoklicu ispod leve strane postolja i nadvijen preko radne površine, doprem do prozorčića, blizu plafona. Zatvorim ga. Navučem crnu zavesicu. Otvorim oči. Nema razlike. Gledam, ali ne vidim. Zatvorim oči. Isto je. Uslovi su ispunjeni. Rendgenski snimak mogu da napravim i zatvorenih očiju. Mogao bih da imam crveno svetlo, pod kojim se snimak može razviti bez oštećena, ali ovo je ambulanta za siromašne, pa se na svemu štedi. Važna je zarada. Dobiti snimak je, ionako, nekoliko uvek istih radnji, uvek istim redosledom, za uvek isto vreme. Isti krug. Prost krug. Pljosnat.
 
 
 

horheakimov

horheakimov
Datum rоđenja:  19.07.1981 Pol:  Muški Član od:  14.03.2012 VIP izbora:  10 RSS RSS Feed Saznajte više o autoru

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana