Gde je more gde se može lepo udaviti na mrtvo? Mrtvo more.
Gde je to jeftino more koje se reklamira svake sezone, more u koje se uz minimalan napor prosto potone?
Ne mislim na lažno more na Bliskom Istoku.
- Bilo bi bolje da si me kresnuo nego što mi pišeš pesme...
- Izvinite gospođo, kao prvo pesmu nisam napisao vama nego onako...
- Nisi?
- ...kao drugo radije bih kresnuo vašu ćerku...
- Ali ja nemam ćerku, imam sina...
- Dobro, može i sin.
Verujete li da je svakome od nas rođenjem predodređen život?
Neko je rođen da bude pekar, neko da prodaje sreću, neko sa velikom metalnom alatkom hoda kilometre i kilometre tramvajskih šina čisteći nakupljeno đubre u šini, a onda sve to ponovo za drugu šinu. Neko je rođen da bude lep, neko da bude kao od stene odvaljen, neko veliki a neko mali.
Mene, od kada pamtim sopstveni lik, život nije mazio.
To je moj usud.
Moje predodređenje je nesreća.
Sada, od ovog momenta, postaje ozbiljno. Isto sam se ovako bio zaglavio i kod četvrtog lika u romanu i nikako da mrdnem. Prva trojica sve svoje rekla, četvrti ni da bekne. Međutim, nešto se dogodilo, nebo se otvorilo, što bi rekao MP, četvrta fotografija, jedan teško objašnjiv artefakt, koji sam mislio da je zauvek izgubljen u procepu između devetnaestog i dvadesetog veka, porodičnog albuma i memorijske kartice za Canon PowerShot A470, kao i procepa na kauču u dnevnoj sobi, konačno je pronađena. Bizarni foto-album u nastajanju, koji sam već spominjao, popunjava se brzinom na koju ne može da utiče ništa do on sam.
Do you like our minister?
Is it artificial?
Of course it is.
Must be expensive?
Very...
I'm Ana.
Deckard.
tri pesme iz distokične zbirke
dan osmi
Spavala sam 5 sati. Spoljni svet je nastavio da postoji i bez mene. Više mi ništa nije nedostajalo. Za sve one konektovane ljude, jedna poruka: Svet se neće raspasti ako se vi ne pojavite u njemu. Takođe, ni vi nećete nestati ako se svet ne pojavi pred vama. Zaspala sam popodne, to mi se prvi put desilo. Nije da sam bila umorna, iscrpljena ili slično. Više sam to osetila kao potrebu i kao način da izađem iz sobe, a da ne prekršim pravilo koje sam sama postavila. Jedva da sam osećala bol u leđima. Izgleda da je reparacija nekada oštećenog tkiva pri kraju. Izgubila sam 0.4kg. Vode mi je ostalo.
Veliki je petak. Završio sam prvu smenu i pošto je vreme izuzetno kao put onog pijanca koji se automobilom zakucao u drugi automobil, legao sam u svoj, naš, ako ću pošteno, kaučuk, da čitam. Dakle, veliki je bedak već danima iako je proleće i zato sam, možda, uzeo da razmatram pad Avale, na koju se još nisam biciklovom ispentrao ove sezone - do sada barem devetnaest ispentravanja. Dosada, kažem.