Sve je u sekundi krenulo zamirati. Tišina u najavi. Ponovo sam sa njim. Tu je a kao da nije tu. Kroz razvaljena vrata u dvorištu čulo se kako dečurlija iz Bosne napuštaju imanje. Šta li im je rekao Ilija Sokolović? Šta je bilo u garaži? Dobro je zapamtio to ime, Ilija Sokolović. Mogao je biti iz Sokolovića. Ili iz Sokolca? Njegova je mati poreklom sa Romanije. Prebirao je svašta po glavi Milija, kada ga je priveo svesti glas brkatog Bradića preko radio stanice:
- Novi ima li nešto dole? Da šaljem Tamića?
Počeo je trezveno da misli, Milija Orlović, kao da mu je narednik lupio dva šamara posle teškog pada u ringu. Sve i da je našao ključeve ko bi njemu dozvolio da odveze ovaj san iz garaže. Pravilo koje važi za video rekordere ovde bi bilo pregaženo kao i svako ko bi se našao na putu njegovom gaženju. Neki bitniji glavonja bi to odvezao kući a njega bi prvo veče hvalili a posle bi ga zajebavali svi od reda. Ionako je zbog svoje tunjavosti bio često na tapetu. Da dolaze da ga odvuku, pa vredelo bi i ljudstva i tehnike, verujem da bi i sam viceadmiral bio uvučen u to ali poštedeće ih muka, mislio je. Valja sprovoditi ratne operacije a ne šlep-službu. Mislio je Milija Orlović kako se do sada ni o koga nije ogrešio, metak nije ispalio, kamoli ubio nekoga, nije čak ni jedan video rekorder pripisao sebi, čak ni ako mu je sledovalo. 
 
 
 
Stajao je Milija Orlović na postolju iza vrata, koja su se zatvorila za njim, tri stepenika iznad popločanog poda garaže Talijana Antonelija, zatečen kao da ga čeka medalja koju nije zaslužio, u trci koja nije ni bila njegova. Koraknuo je pola koraka napred, pažljivo kao da se boji da ne probudi uspavanu zver; daske postolja su zaškripale, on se trgnuo i ispustio nož na pločice. Uplašio se samog sebe, zvuka koji je proizveo, svoje senke koju je svetlo bacalo pred njega i koja je dodirnula savršeno telo pred njim. Ustuknuo je i senka je spala na pločice poda. Čvrsto je stezao radio-stanicu koja mu je poverena. Na tim savršeno prepoznatljivim linijama, moglo se videti dosta napadale prašine ali i dalje su oduzimale dah. Kada je ponovo uspostavio normalno disanje i prestao da oseća srce u ustima, Milija je shvativši da niko ne ulazi za njim, sišao sa svog posmatračkog mesta, nekoliko stopa ispred, na nivo pri zemlji. Međutim haos u glavi, koji mu je maglio vid zakovitlan stotinama konjskih snaga i pretio da ga sravni sa zemljom, iščupa iz korena njegov razum i baci ga na sasvim drugo područje morala, nije mogao da prizemlji. Počeo je da preračunava koliko hiljada video rekordera je osvojio u igri ko prvi vidi njegovo je, koliko je to u Jamahinim brodskim motorima ili Golfovima dizelašima. Brzom brzinom je sračunao, a račun mu je oduvek bio jača strana od reči, da bi ostalo ne samo za obnovu dedine kuće, nego i za kupovinu celokupne imovine Anta Skola koja je stajala uz njegovu, a koju je Ante nudio bagatelno. 
Bio je to savršen, našao je dobru umanjenicu, ulov. Jedan ali vredan. 
Trebalo je samo naći ključ.
 
 
 
 

Sve što je okruživalo Iliju Sokolovića podsećalo je na izlet, na ekskurziju. Mesec dana ranije prijavio se kao dobrovoljac, jer je i većina drugova iz razreda išla. Država se raspadala, nije bilo termina za matursku ekskurziju i ovaj bi pohod sa hercegovačkih vrleti na Dubrovnik mogao biti nadoknada za propušteno. Jedino nije bilo ženskinja koje su mahom na maturskoj htele dati, kada se dobrano napiju. Istina i rakije je bilo manje, ali je bilo. Pa ipak bilo je tih priča o video rekorderima, televizorima, mini linijama koji se mogu nositi kući. Bilo je i zlata i novaca, doduše rezervisanih za neke veće zveri, novaca od kojih se mogla otvoriti videoteka u Trebinju ili čak kafana u Neumu. Stari mu je od kada zna za sebe obećavao da će ga voditi u Neum, na more. Devetnaest punih a još nije video more.

Sve što je okruživalo Miliju Orlovića bilo je more. Istina nikada nije izašao kroz Gibraltar kapiju iz Sredozemnog dvorišta, ali znao je imali razlike između Sicilije i Sardinije, Monaka i Marseja, Soluna i Tesalonikija…

 

 

Svanulo je iznad kineskog restorana Žuto more. Starija žena, sklona preteranoj higijeni, ribala je sa prozora svog WC-a isparenja ulja iz friteze nataložena u vidu tanke, žućkaste, masne skrame. Prozor je bio na trećem spratu zgrade od žute fasadne cigle, jedva tri metra udaljen od metalne cevi restoranskog dimnjaka. Sprat iznad, devojka nefarbane kose boje meda započinjala je dan uz muziku... Oh all the things you do, cause you were all yellow, moglo se čuti kroz odškrinut prozor.

 

 

Pitao sam ga da li zna gde u blizini ima servis bicikala ili makar garaža automehaničara. Rekao mi je da moram da se vratim u grad, da tamo pitam.

            - A možeš i mene pustiti da pogledam – dodao je.

            Zatim mi je rekao da je rođen na Vidovdan, tu na mostu, negde na pola mosta.

            Tanani i ružan most ispred nas spajao je drinske obale. Kazao je kako je kombi pun dobrovoljaca, koji su odlazili na prvi vikend odmora s tek otvorenog zvorničkog ratišta, povezao njegovu majku u Loznicu u porodilište. Majka nije izdržala do bolnice, po priči koju je čuo, nego se porodila pred svima njima dok su prelazili most. Nevešto je ponovio da se to dogodilo na Vidovdan i tek kada je video na mom licu da shvatam zašto je to bitno čučnuo je pored mog bicikla. Trebalo je tri puta da mi ponovi da se setim da mu je prošle nedelje bio rođendan.

            - Pogledaj slobodno – rekao sam, misleći kako ne mogu imati nikakve štete od njega, pa još je dete, šta on zna – mislim da je nešto na osovini pogona, šraf koji drži pedalu se odmotava kako je okrećem, uskoro bi spala da nisam stao – završio sam, računajući da će ga to u potpunosti obeshrabriti u njegovoj nameri da mi popravi bicikl.

 

 
2022-06-27 08:09:46
Eksperimenti u blogovanju| Literatura| Život

TEGETNA SENKA

horheakimov RSS / 27.06.2022. u 09:09

Iako su oboje bili singl, bilo je jasno da nemaju nikakvu šansu. Nastavili su da se viđaju jednom do dva puta sedmično. Ana je otišla kod ginekologa da se uveri da su sve jajne ćelije sa kojima se rodila potrošene. On je sada, posle toliko godina, svršavao u nju, ali ono što je više voleo bilo je da spava pored nje, da oseti toplotu njenog tela. Jedne noći je sanjao luna park u Vijaređu, na samoj plaži. Ogroman točak panorame se okretao prazan, pod tegetnim narogušenim nebom, nadvisujući katarke jedrenjaka i okolne hotele. U zavisnosti na koju od klupa u boksu se sedne, videlo se daleko u prošlost ili u blisku budućnost. Sedeo je gore, ne seća se kojoj strani okrenut, ali je počela provala oblaka i nije video prst pred okom. Osećao je samo vodu na licu. Kiša je bila toliko agresivna da više nije mogao da drži otvorene oči nego je jedva škiljio samo na jedno. Probao je da se smesti bolje i ako već treba da pokisne makar sačuva deo sebe suvim i nekoliko kapi ga je, nošeni sada olujnim vetrom, pogodilo direktno u rožnjaču. Oko ga je peklo kao da je u pitanju kiselina. Počelo je da krvari. Shvatao je da ne vidi na to oko i pitanje da li će ikada ponovo videti. Ali znao je, u snu, da kad oluja prestane, i kad siđe sa panorame, Ana će biti pored njega i beskonačno ga štititi svojom ljubavlju.

 

 

 
Ona kaže ne znam da li je ovo pogrešna odluka ili ne, možda jeste. Ako jeste vratiću se a ti imaš svako pravo da me ne primiš nazad. Imam osećaj da stvarno ne zna šta radi, odnosno zašto. Osećaj je, ali kao da znam, mada ne znam.

Pakuje stvari za jedno veče, doći će opet za vikend, po još, kaže a ne gleda me. Svetla jedva da ima u sobi, ali zato neko vlažno naelektrisanje, kao pred pljusak ili oluju, podebljava vrućinu.
 
 
 
 

 

           Viriš kroz ključaonicu u sobu, s fasciklom u ruci. Vidiš golog čoveka kako stoji na sred sobe. Čovek u crnoj haljini vreba iz mraka. Sveća i prsti oko nje ga odaju. Spremna je za uzglavlje ali još ne gori. 

            Pitaš:

            - Ko si ti?

            Pitaš:

            - Zašto si go?

            On se okreće i kaže:

            - Svi u životu nekada moraju da stoje goli. Tako i predsednik republike mora nekada da stoji go! Ja sam predsednik republike!

            Trudiš se da razumeš kako ali jasno ti je samo da si to ti, kada ostariš.

            Nešto ti se dešava ali ti ne znaš šta je to?

 

 
2022-05-07 15:45:40
Eksperimenti u blogovanju| Literatura| Život

STRAH OD VODE

horheakimov RSS / 07.05.2022. u 16:45

Mlada majka leži u krevetu. Budna je. Beba je na dah od nje, može je čuti kako diše. Leđima dodiruje leđa svog nevenčanog supruga, oca deteta, još uvek tinejdžera. On diše bučno, kroz široke nozdrve ali njegove zvuke izvlači odškrinut prozor kroz koji mu pun mesec obasjava lice. Majka gleda u svoju sedam dana staru bebu i predoseća da će se uskoro probuditi. Senke breze na zidu sobe ispred nje stvaraju ruke, stvaraju male ljude, stvaraju Breznika, biće kojim je plašena kada je bila dete… U susednoj prostoriji čuje se tango. Komšija tokom nedelje ustaje u četiri posle ponoći. Radni dan započinje argentinskom muzikom. Provodi ga u tramvaju.

Beba se budi uplakana. Majka ustaje, seda na ivicu kreveta, otkopčava spavaćicu. Dugmići su poređani u dva reda od sredine, udaljeni za širinu šake. Noge joj vise sa kreveta ali ne dodiruju pod koji je potopljen celom svojom površinom, neprimetnom, tek prst dva dubokom vodom.

 

 
2022-04-27 01:33:30
Eksperimenti u blogovanju| Literatura| Život

PAD ASTRA

horheakimov RSS / 27.04.2022. u 02:33
Jedan od mojih ujaka je poginuo u Astri, ne u ratu. Survao se sa puta od Zvornika ka Loznici, na desnoj obali. Bio je dobio slobodno, iako je rat i dalje trajao, mada ta njegova vojska i nije bila prava vojska. I ta Astra, mislim da nije bila njegova. Bio je sam u autu. Jedan drugi moj ujak koji se odselio iz Bosne još 1974, kada sam mu pomagao da nađe drugi auto, kojim bi zamenio svoj stari Golf iz devedesetih, koji mu je Dragiša doterao od preko Drine, na pitanje zašto gledamo samo nemačke marke a opet ne gledamo Opele, mi je rekao: 
 - Dragiša je poginuo u Opelu...
 
 
 

horheakimov

horheakimov
Datum rоđenja:  19.07.1981 Pol:  Muški Član od:  14.03.2012 VIP izbora:  10 RSS RSS Feed Saznajte više o autoru

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana