*
U jurti najblizoj mestu gde kampujem odsela je grupa turista iz Slovenije i Hrvatske. Cula sam ih kad su razgovarali i pozurila da im se javim.
Verovatno najveca razlika izmedju samostalnih putnika i turista je sto ne dele ni priblizno ista iskustva iako su obisli identicna mesta. Dok razgovaram sa jednim Slovencem iz grupe (inace jako ljubaznim), sa zaljenjem primecujem kako nema one bliskosti koja se namah uspostavi kad se sretnu cikloputnici, stoperi, bekpekeri...: Koliko dugo putujes?, Gde si odseo u..,? Kako si stigao do...? Gde moze da se jeftino prespava? Sta mislis o...?
Osvrt na 2018.
*
Na nešto više od dvadeset kilometara udaljenosti od karavanseraja Taš Rabat, visoko u planinama, nalazi se jezero Čatur-Kul. Od jedne grupe trekera približno mojih godina saznala sam da im je za uspon trebalo oko četiri sata, a za spust oko tri. Dodala sam na to još po jedan sat, znajući da većina ljudi i nehotce poboljšava takve rezultate, uvećavajući svoj podvig. Tih devet-deset sati pešačenja činilo mi se kao nemoguć poduhvat, budući da sam pre tri nedelje jedva hodala od bolova i da sada nemam kondicije.
Ali oduvek mi je bilo teško da mirujem u
Znam da ovo neće naići na odobravanje kod svih koji su čitali moje blogove, međutim, jedini način da nastavim da putujem i pišem je da moje putovanje bude samoodrživo. Zbog toga ću tokom puta po Latinskoj a kasnije i Severnoj Americi, putopise i reportaže objavljivati gotovo isključivo na mom blogu: snezanaradojicic.com . Mislim na one dugačke, iscrpne tekstove za koje mi treba ceo dan da ih napišem, da sredim fotografije i montiram video.
Zbog težine samog puta, načina putovanja, sredstava, vremena, neću pisati svaki dan
(Foto-reportaža)
Još uvek ne mogu biciklom, ali zato mogu peške: pridružila sam se Treking uniji Kirgistana i sa pedesetak drugih ljubitelja pešačenja u prirodi krenula na jednodnevni izlet do jezera Kolj-tor, koje se nalazi na 2733 mnv, na severu Tianšan masiva.
Od 9. maja do 27. juna pešačila sam na Camino de Santiago, najpoznatijoj evropskoj hajking ruti. Najpre sam hodala Severnim putem, duž obale Kantabrijskog mora, potom sam prešla na Primitivo put do Santjaga. Odatle sam nastavila do Mušije i zatim Fistere ili Kraja sveta na Atlantskom okeanu. Ukupno 992 km za 44 dana.
Svakodnevno sam pisala objave o
15. januar
Odlomak iz novog bloga koji je upravo izašao. :)
Napokon sedam na bicikl i poslednjim snagama okrećem pedale. Još malo pa će ona okuka, nakon koje ću imati leđni vetar. Prolazim policijsku kontrolu – one se nalaze na ulazi i izlazu u svaki grad – vozeći asfaltnim delom, jer mi se žuri da nekako okončam današnji strašan dan. Nemam više ni mentalne ni fizičke snage za sve ovo.
„Hey!“,
Iz Pekinga sam doletela u Inčeon u Južnoj Koreji. Mogla sam da stignem i ferijem, ali bih u tom slučaju morala da pedalam nekoliko dana do luke iz koje isplovljavaju. A meni se žuri da što pre započnem sa pisanjem knjige o Severnoj Koreji. To znači i da se ’čuvam’ od novih utisaka, kako ne bi potisnuli one o kojima želim da pišem.
Smeštaj sam ugovorila kod devojke po imenu Hoki Lee, preko Warmshowers liste, čak mesec dana unapred. Potpuno neuobičajeno za ciloputnike, a posebno za mene, koja ne planiram ni sutrašnji dan. Da ne žurim, verovatno bih spavala na aerodromu,