24. juli 2013.
Pre dve godine, na današnji dan, utovarila sam moj bicikl i bisage u autobus za Bratislavu. Tamo sam se srela sa tadašnjim partnerom, skoro potpunim strancem kog sam upoznala nedavno, tražeći saputnika za put oko sveta. Tako je počela moja najveća životna avantura.
Nekoliko meseci kasnije, bila sam ostavljena. Bila je zima, ja sam bila bolesna, sama i uplašena. Nisam razmišljala o povratku
14. oktobar 2019.
"Draga Snežana,
Kontaktirala sam sve manastire i rečeno mi je da noćenje kod njih nije moguće. Jedino ako ste na licu mesta možete pitati Igumana pa vam on možda izađe u susret, prenosim vam kako mi je rečeno."
Napisala mi je Jovana iz Turističke organizacije Vojvodine, koja je podržala ovu moju turu.
Imajući to na umu, ustezala sam se da uopšte
Otkad sam zastala na Baliju, ne oglašavam se na blogu pa dobijam dosta poruka u kojima me ljudi pitaju kako sam. „Super!", uvek otpišem. Nekako me sramota da se žalim sa rajskog ostrva. Koliko će njih ikada stići ovde.
Ali kao i uvek, istina je za nijansu-dve drugačija....
*
- Imam pacova u krovu sobe - kažem vlasniku hostela u kome sam odsela.
(2. januar 2015)
Sa tajlandske strane, izlazna pasoška kontrola
Pruživši pasoš tajlandskom cariniku, nalaktim se na visoki pult i koliko god je moguće, primaknem lice uskom otvoru na staklu. Vrebam mu grimase i pokrete spremna da u presudnom trenutku zatražim 'veliku uslugu' od njega - da izlazni pečat ne stavi na novu stranicu već na neku koja je već isprečatirana. Zamolila sam ga to čim sam mu predala pasoš, ali ničim nije pokazao da je čuo ili razumeo. Tako sam sada kao zapeta puška.
Ali prolazi nekoliko minuta u pregledanju i ponovnom pregledanju mojih viza, pa kad i treći put počne da ih lista a potom podmetne otvoreni pasoš kolegi do sebe, onom što radi na ulaznim overama, nepogrešivo znam o čemu je reč.
*
Posebnom stazom za motorcikliste i bicikliste koja počinje odmah nakon maležanskog graničnog prelaza, ulazim u ostrvski grad-državu - Singapur. Duž staze nalaze se desetine šaltera granične policije, pa uprkos stotinama motora koji pristižu svakog minuta, ni u jednom redu nema više od tri-četiri dvotočkaša. Sve je tako organizovano da vozači ne silaze sa njih, osim što moraju da skinu kacige kada predaju pasoš ili identifikacionu kartu.
Kapadokijska dobrodošlica
23. mart
Kako putnik zna da je ušao u Kapadokiju?
Najpre po mnoštvu vulkanskog kamenja koje se nalazi svuda oko puta. Njive, bašte, šumarci -- sve je prepuno crnih, povećih komada stena.
Drugi pokazatelj je osetno zahlađenje. Kapadokija se naime nalazi na dve do tri stotine metara višem platou od Centralne Anadolije. I ne samo što je na planinama s moje desne strane i dalje debeli sloj snežnog pokrivača -- snega još uvek ima svuda na vrhovima preko dve hiljade metara -- nego što je vazduh britak, pa mi se čini da je još hladnije nego što zaista jeste.
11. decembar
Casa del Ciclista - kuća biciklista je projekat u nekoliko latinoameričkih zemalja: Argentini, Čileu, Kolumbiji, a postoji i u Meksiku. Ideja je da se cikloputnicima ponudi siguran i besplatni smeštaj. Obično je reč o prostoru u koji se ubaci nekoliko kreveta, a omogućeno je i korišćenje toaleta, tuša i kuhinje. U januaru sam odsela u jednoj takvoj kući u argentinskoj Patagoniji - teretani koja je preuređena u sobu.
U San Antoniju, na pacifičkoj obali, nalazi se jedina čileanska Casa del ciclista - Ciclo Vía Para San Antonio - Casa de Acogida para
Kralj alkohol
Sve priče o Rusima i vodki su tačne. Kad piju, piju svi: i muško i žensko, i staro i mlado. Ne smeta im ni četrdeset stepeni u hladu da dan započnu, ili preseku, vodkom.
Viđala sam pijance koji su toliko dozirani da padaju nakon dva gutljaja piva. Ne jednom, videla sam kako usred dana, na paklenoj vrućini, pijanci bauljaju ulicama i samo se negde strovale; a niko i ne pomišlja da im pomogne. Prisustvovala sam nekim scenama koje kao da su preslikane iz opisa naturalista, poput one kada se skoro obeznanjeni seljak, valjajući se na kočijaševom sedištu, zadnjim snagama upinje da bičem “ubije Boga” u nesrećnom konju koji istrajno vuče zapregu.
28. februar-17. mart 2013.
*
Od Vientiana na jug Laosa, putem niz Mekong, sve je ravno. Februar je na izmaku, a sa njim i zima, pa seljaci pale polja i rastinje pored puta. Njive su prekrivene gareži, ostaci visokog žbunja, palmi i drveća koji nisu izgoreli izgledaju kao jadno pramenje kose nad oćelavelim površinama. Sve deluje prilično tužno, pogotovu kada se prisetim slika severnog