15. oktobar 2019.

“Hello!”, obraća mi se monahinja ozarenog lica, u svojim četrdesetim. “My English is not so good, but… “
“Dobar dan”, prekinem je u pola rečenice. “Moj srpski je odličan”, našalim se.
Obe prsnemo u smeh.
“Mislila sam da ste strankinja, vidim da ste putnik”, kaže monahinja i pruža mi ruku da se upoznamo.
 

14. oktobar 2019.

"Draga Snežana,
Kontaktirala sam sve manastire i rečeno mi je da noćenje kod njih nije moguće. Jedino ako ste na licu mesta možete pitati Igumana pa vam on možda izađe u susret, prenosim vam kako mi je rečeno."
Napisala mi je Jovana iz Turističke organizacije Vojvodine, koja je podržala ovu moju turu.

1-2.jpg?resize=599%2C337

Imajući to na umu, ustezala sam se da uopšte

 
13. oktobar 2019.
Nedelja je i u Vrdniku je pijaca. Kupujem jabuke i krećem uzbrdo prema Jasku (ovdašnji stanovnici tako menjaju ime Jazak po padežima). A taj naziv manastira veruje se da je nastao je zbog toga što se manastir nalazi u procepu, jazu između dva brda. Kako god, zdanje se zaista smestilo u omanjoj udolini, između dve fruškogorske padine.
16.jpg?zoom=1.5&resize=736%2C552
 

12. oktobar 2019.

*

Ovog jutra imam društvo za planinarenje: sa mnom kreću Vesin sin Vlada, njegova devojka Nina, Vesinna sestra Boba i jedna nastavnica iz škole. Hodaćemo zajedno privh pet-šest kilometara do Brankovca, ali društvo prija za promenu.

1-1.jpg?resize=1500%2C1125

Kod manastira Beočin sačekuje

 
11. oktobar 2019
Kiša je padala cele noći, ali su do jutra oblaci presušili. Sudeći po nebu u svitanje, dan će biti vedar i verovatno topao.
Nemam dovoljno hrane za doručak, jer sam sinoć, u naletu gladi, pojela skoro sve što mi je Smilja spakovala. Ostalo je nekoliko keksa i kesica oraha, a imam i surutku u prahu, pa sada pravim kašu. Nije loše. Kada ste gladni i nemate mnogo izbora, sva hrana je dobra.
72920852_10217340233432625_2965957569685749760_o.jpg?_nc_cat=106&_nc_oc=AQm1v53f3s4fyKEmSGFLafHaEpCw757c72_heGURqC_hE0afQLHohVprIegYZFJbUNw&_nc_ht=scontent.fbeg4-1.fna&oh=3def1a2b55d5a9cccc5ba673608474c6&oe=5E1C5BEF
 

10. oktobar 2019.

Pred zoru je počela kiša i jak vetar. To sam i očekivala prema vremenskoj prognozi. Probudivši se usred noći od vetra, blagoslovila sam Sanju i Borislava koji su mi sinoć ponudili da spavam na tremu napuštene vikendice. Kad sam se ujutru ponovo probudila, nevreme se stišalo. Sedeći u zavetrini, u fotelji, pijem kafu, doručkujem i kuckam novi blog, a sve to sa pogledom na Irig i Rumu u dolini. Lep početak dana, čak iako nema sunca.

66.jpg?resize=1500%2C844
 

9. oktobar 2019.

Za doručak, Daca je umesila pitu sa sirom, uz koju odlično ide kozja surutka. I kajmak. Kao i razne vrste sireva koje iznosi na sto. Dajem sve od sebe, a i njih dvoje se trude, ali u plehu ipak ostaje nekoliko lepinjica. Taman za poneti, za ručak. Uvek me mrzi da usred dana pripremam nešto posebno za jelo, tako da će pitice biti savršene. Pijemo kafu pa se upisujem u knjigu gostiju.
Grlim ih i pozivam da budu moji gosti u Beogradu dok sam ovde. Stvarno mi se dopadaju. Tako su opušten i normalni.
35.jpg?resize=1500%2C844
 

8. oktobar 2019.

Ne zaboravi masku za oči za spavanje. I jednu dodatnu merino majicu. Ujutru dodaj četkicu u neseser. Naočari za čitanje u torbicu oko struka. Platnu karticu i novac u nepromočivu torbicu. Namesti krevet jer će te sve dočekati kako si ostavila. Isključi bojler, produžne kablove, zatvori ventil u kupatilu…
Ne mogu, zaista ne mogu sve ovo. Mnogo mi je lakše kad stalno putujem i samo idem dalje i dalje, ne brinući se o tome šta imam, šta ostavljam, šta moram da uradim i šta nikako ne smem da propustim. Predugo živim slobodno i sad mi je sve

 

7. oktobar 2019.

Danas krećem na novu pešačku turu, ovog puta po Fruškoj gori. Od povratka sa Camino de Santiago želim da hodam po Srbiji nekom rutom koja će biti prvenstveno hajkerska i u kojoj nije bitno na koju visinu ste se popeli ili na koliko tehnički zahtevan vrh, već je smisao u višednevnom hodanju u prirodi i prelaženju velikih razdaljina – desetine, stotine, pa i hiljade kilometara. Taj način još uvek nije popularan kod nas, dok je tamo u belom svetu, posebno preko bare, veoma omiljen među ljubiteljima outdoora. Tako će ova turica biti moj doprinos

 

(Odlomak)


Pitam je za ime.

„Happy Charlie“, odgovori, a ja je pogledam u neverici. „Stvarno se tako zovem. Moji roditelji hteli su da imam sreće u životu i da naučim engleski, pa su mi dali to ime“, objasni devojka.

Studira engleski u Medanu, ali pošto je siromašna, mora i da radi. U indonežanskom školskom sistemu student ima pravo na odmor nakon svakog položenog ispita. Srećna Čarli tada nastoji da zaradi neki rupi.

Retko ima priliku da vežba jezik, žali mi se. A morala

 

Snezana Radojicic

Snezana Radojicic
Datum rоđenja:  10.11.1967 Pol:  Ženski Član od:  09.05.2011 VIP izbora:  108 RSS RSS Feed Saznajte više o autoru

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana