Dan treći, 8. oktobar
Nisam sama!
Od ranog jutra, kakao sam napustila Sjange, sustižem planinare na nizbrdicama a onda me oni pretiču na usponima. Ne prođem ni pored jedne grupe a da me neko nešto ne upita i ne zaustavi nakratko, ili krene sa mnom uporedo. Svakoga zanima otkuda biciklista na ovoj ruti i da li ću voziti preko Thorunga La prevoja. Kad im odgovorim da putujem više od dve godine biciklom i da nameravam da pređem preko tog pasa jer znam da je moguće, da su i drugi biciklisti to uspeli, iskreno mi čestitaju na odvažnosti.
U jednoj od grupa upoznajem Kanađanku koja je pre četiri godine putovala biciklom od Engleske do Indije – takođe sama.
Dan drugi, 7. oktobar
„Ono što je za zapadnog turistu egzotika, za lokalce je surova svakodnevica“ – ta misao me ne napušta sve vreme vožnje do grada.
Sa vlasnikom hostela u kojem sam odsela, krenula sam natrag u Bešišeher da kupim paknove za bicikl. Pogodili smo se da me vozi svojim džipom za petsto rupija (pet dolara) u jednom smeru. Najpre je tražio sedamsto, ali je nakon kraćeg cenjkanja spustio cenu. No, meni se i dalje čini previsokom.
„Put je naporan“, kaže. „Treba dva i po sata do grada.“
Ovo je prekoredni blog, zapravo biće ih više u naredne dve-tri nedelje. Razlog je taj što krećem na turu po Himalajima, koja je posebna tura u okviru ovog mog putovanja -- najozbiljnija, najteža i najizazovnija do sada.
Reč je o Anapurna kružnoj ruti koja je klasična trekerska ruta po Himalajima. Njome se može biciklirati otprilike 300-400 km, zavisno od toga gde je start i cilj.
Hram majmuna
Na terasi omladinskog hostela u kojem sam odsela, uveče upoznajem Ana-Mariju, mladu Austrijanku koja je ovde došla na treking. Razmenjujemo iskustva o znamenitostima nepalske prestonice koje smo posetile. U dolini Katmandua nalazi se čak sedam različitih mesta koje je Unesko uvrstio u svetsku kulturnu baštinu. Na Uneskovoj listi, svih sedam objedinjeni su u jednu celinu –
*
Zaljubljujem se u Katmandu i Nepalce na prvi pogled. Čini mi se da ovde i nije moguće drugačije – ili se sve zavoli od prvog sekunda ili nikada. Vidim da i moji sustanari u omladinskom hostelu osećaju isto. Kada se sretnemo uveče na zajedničkoj terasi -- gde neki večeraju, drugi pokušavaju da surfuju uprkos sporom internetu, treći puše i piju, a poneki i motaju marihuanu ili
10-11. septembar 2013.
Skoro je ponoć a iz susednog hostela pevaju na sav glas. Veselo neko društvo, pripito sudeći po glasovima. Nemam ništa protiv, samo bih da ipak malo dremnem. Taman se mašim za one čepiće za uši, kad začujem: "Živi sretna u slobodi... Jugoslavijo, Jugoslavijo!"
Ustajem kao zombi, oblačim se, izlazim iz sobe i pokušavam da izađem napolje. Vrata hostela su zabravljena
10. septembar 2013.
Prva šetnja ulicom Thamel, u kojoj su smešteni svi hosteli za strance.
Ulica je uska i jednosmerna, ali motoristi voze kao na reli trkama. Svi trube, neprestano. Zaobilaze me u poslednjem momentu, kad već pomislim da će me oboriti.
Lepe Nepalke u tradicionalnim saronzima prolaze visoko uzdignutih glava. Neke na čelu,
7-8. septembar
Čang Mai po drugi put. Ovog puta samo na jednu noć.
Susret sa Džimom iz Novog Meksika, s kojim sam pre devet meseci u Luang Prabangu u Laosu planirala zajedničku vožnju po zemljama jugositočne Azije. To je onaj momak sa lošim smislom