Razmisljam nesto ovih dana koliko ljudi nemaju osecaj za prostor i druge ljude. Vecina hoda brzinom i zauzimanjem prostora onako kako njima odgovara.

Vozim ovih dana ozloglaseni skuter i obozavam ga, dobila sam na poklon. U toj voznji ponasam se na sledeci nacin i sta mislite da li bi to moglo da postane neko pravilo? Ako naidjem na pesaka ispred, nebitno da li je na biciklistickoj stazi u zanosu razgovora sa odsustvom svesti gde se nalazi, smanjim brzinu i ljubazno zamolim da se pomeri LEVO ili DESNO, zahvalim se i odem dalje. Zasto ovo pisem? I biciklisti i sad ovi skuterasi kojima

 



Vilin konjic veceras zarobljen u svetlostima radnje koja radi do devet uvece. Jos deset minuta do zatvaranja. Prodavacice i ja sa njima pokusavamo da mu spasemo zivot jer se opasno zalece na sistem za ventilaciju gde ce se zaglaviti zauvek. Nestace divna plavicasta boja sa zelenkastim odsajem i krila koja lice na neznost. On konacno izlece kroz otvorena vrata prodavnice u toplu novobeogradsku noc. Jos malo cavrljamo i svako odlazi svojim putem.
 
Minut kasnije jedan od posmatraca na trotoaru ispred zgazi neku
 

 
 Ima dana kad vam se razgovori sa ljudima popnu na glavu, kad bude tesko da saslusate drugu osobu jer vas zasipa necim sto je njoj ili njemu vazno a vas ne zanima uopste. Umorite se od posmatranja slicnih prizora, nekih lica koja su vam neispirativna u bilo kom smislu a eto, tu ste, nema bezanja.
 
Privilegija nas ljudskih bica je da i pogled i misao mozemo da usmerimo ka necem drugom. Naporno i tesko, da, ali nije nemoguce.
 
Prelazim most i idem iz Starog Beograda na Novi Beograd, posmatram u daljini svetla
 
 "Molim te mi ti napisi sastav na engleskom o Beogradu" potrebno je sutra za projekat (sad to zovu projektima).Posle cu da prebacim na USB, bla,bla.

"Ok, ali da sve recenice procitas naglas i prevedes."

I onda ono cuveno kako da napises a da ne izgleda da je "neko" pisao plus da se ipak iz toga nesto nauci. I onda, ko me tera na to, ali da to ipak ima i neku dusu, da ne bude samo nabacan tekst.

I stvori se tu Beograd na brzinu preko cele strane male sveske.

Malo o zalasku
 
2019-04-18 22:50:44
Ljubav| Moj grad| Nostalgija| Sex| Život

Osmeh preko celog neba

jednarecfonmoi RSS / 18.04.2019. u 23:50



Hodali smo delom Vracara gde se ne hoda tako cesto. Posmatrali kroz kapije ona divna stara beogradska dvorista. Smejali se se nad novim zgradama cudovisnog stila i pitali se ko li tu zivi. 
Povuces me za kosu pa te jurim niz ulicu, pa ja tebe kao udarim, pa me zaboli saka na sekund. A kazes da je sramota ljubiti se na ulici.

Onda mi pokazes jedno drvo ispod koga nema nikog bas. 

To drvo je nase skloniste. 
Poljupci. 

Trenutak kad nestane buka, autoput, hiljade ljudi u zurbi, torbe, kese, oblaci, nervoza, zbrkane misli.

Sve

 

Ne znam sta se desava sa nama kao narodom i da li je tako i u drugim zemljama. Da li ste uocili preopsirnost i nepotrebne detalje, monologe, digresije u raznim poslovnim pregovorima.

 Divim se svima koji mogu da saslusaju takve nalete a da zadrze sopstveni mir i dobiju mogucnost da kazu na kraju ono sto je relevantno.

 Da li se ipak desi da uletite u nadglasavanje, nadjacavanje, gde da bi zaustavili monolog prepun hvale za govornika i sami uletite u pricu koja postaje digresija. 

 Kao da takvi razgovori postaju neka vrsta svakodnevnice.Ne pisem samo o razgovorima

 



(Atmosfera u ovom tekstu je kao u pesmi " Ovo nije san" U skripcu.
Nesto je tu misao samo, nesto stvarnost. Jedna noc kad je sneg vejao dugo,bas dugo.
Izostavljeno -  oko braon boje, oko plave boje.)


Kao da nema tise ulice u Beogradu kada se proredi saobracaj a noc zaigra taman mistican ples kao kontrast snegu. Kad drvoredi deluju damski elegantno pod velikim pahuljama koje su ceo dan zauzimale odredjeni polozaj.Iznad tvoje glave je bal. 

Ta mocna ulica spusta se sigurno i nadmocno ka centru sa visine, ukrasena smetovima.Siroka ulica  secanja

 




Da li je moguce uzivati u prolaznosti postojeceg dana bez stalnog dodira proslosti...

Misli, opsesivne ili nametnute jasno nam govore da proslo ne mora u potpunosti da nestane. Osecaj damara koji je u daljini vec okruzen sivim oblacima, neuhvatljiv a istrajan u svom nemilom postojanju.

Postoji proslost mila kao zagrljaj, ona koja ti daje osecaj sigurnosti kao kad te neko uhvati za ruku i povede. Takva nas ispuni setom.

Sadasnjost je nekad tako intenzivna
 
2018-12-01 17:18:30
Biz| Društvo| Ekonomija| Planeta| Životni stil

Navike bogatasa

jednarecfonmoi RSS / 01.12.2018. u 18:18




Izreka moje drugarice: " Pa sta mene briga za tudje pare ".

Da li je bas tako? Ljudi se precesto dodvaravaju ljudima koji imaju novca. Zasto? Kao da mocni ljudi u novcanom smislu sire oreol oko sebe. Kao da se oni na koje to utice podsvesno nadaju necemu. Zaposlenju, podrsci, ko zna cemu. Ima i onih koji su nekad imali novca, sad vise ne, ti onda sa prezirom gledaju postojece imucne osobe.

Pristajanje na uslove koji nisu idealni

Imam utisak da je ovo
 
 Prvi ozbiljno hladan novembarski dan u Beogradu ove godine.Ljudi jure semafore, buseve, vecina hoda i razgovara telefonom. Ulicama odjekuju sad vec cesti strani jezici.Grad je u ritmu funk-dzeza.

 Razmisljam gde da se sklonim do sastanka koji imam kasnije. Ulazim kao da me neko vodi za ruku na mesto koje beogradjani poznaju kao poslednje delice zaboravljene duse i onog nekadasnjeg Beograda.
 
Starinska poslasticarnica.

 Taj  Beograd iz davnina  izranja iz proslosti svako malo i nikad ga nisam do kraja locirala vremenski i prostorno. Koji
 

jednarecfonmoi

jednarecfonmoi
Datum rоđenja:  - Pol:  - Član od:  25.03.2011 VIP izbora:  6 RSS RSS Feed Saznajte više o autoru

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana