"K'o nekad u osam i sad prodjem ulicom tvojom
I stanem sam pod prozor tvoj.
Ponekad u osam i sad zvizdim ulicom tvojom,
I stanem sam pod prozor tvoj.”
jedne veceri u beogradu, mogla bih da pocnem recenicu…a gde drugde, pitam se,kad gde god da odem, ipak ce to neko vece da pripadne mom gradu.
Ne znam za druge gradove, ali nesto primecujem poslednjih godina u Beogradu, vise nego ikad pre. Automobili, guzve, ljudi, nervoza u vazduhu i vrlo retko da sretnem osobe koje znam makar iz vidjenja na ulici. Sta se ovo desava? Gde su poznata lica, ko su ovi ljudi koje ne poznajem?
Beograd pocinje da mi lici na londonski tjub (metro). Ljudi okrenuti sami sebi i svom mikro svetu. Razlika je sto tamo vecinom cute a ovi ljudi su glasni, nametljivi, nepoznati…strani neki svet u sred sopstvenog dvorista. Kad sam poslednji put sela sa nekim negde pa ugledala poznato lice? Desava se…ali
Pustila sam malopre pesmu nedavno preminule dame i beograđanke Lole Novaković Moj Beograd i, šetajući kroz stan, dolazila do ukućana i puštala im na uvce. Pomalo se pričalo o starim singl pločama i jednoj slici Terazija noću sa dugom ekspozicijom.
Za mene, Beograd je i dalje nekako naš, dokle god možemo da spomenemo ljude koji hodaju određenim delom grada ili sjajan kolač u nekoj staroj poslastičarnici. Dokle god postoji drvo na istom mestu ili bar sećanje da je bilo tu.
Sećanja se prepliću sa sadašnjošću kao igra senki. Mus u Zlati blizu Slavije stoji
Priznacete..nije bilo bas tako...
Najezda raznoraznih jezika po Knez Mihajlovoj. Vodic sa nasih prostora koga ubrzano prati nekoliko desetina amerikanaca u poodmaklim godinama, standardno obucenim u sorceve-bermude veselih boja, sa obaveznim kacketima i zivahnim pokretima iako sa po kojim kilogramom viska. Kinezi koji kao da su zamenili cuvene japanske turiste, potpuno odusevljeni jure ka Znaku ? ....usput promase Sabornu crkvu i staju ispred osnovne skole tik pred crkvom.Slikaju. Neko im ipak pokaze crkvu. Jure niz ulicu, slikaju sada crkvu. Odose posle trkom