Neka se niko ne usudi da kaže da sam oklevetao prošlost. Ja sam prošlost.
odlomak iz knjige koju sam nedavno pročitao
Pisati o osamdesetim je bilo lako. Prema osamdesetim se ljudi odnose sa nekom vrstom dobroćudne ravnodušnosti. Najzad, ko se još seća Tode Kurtovića ili mini vala? Pisati o devedesetim je druga stvar. Svi su još tu, zainteresovani. Uključujući i one koji su u međuvremenu umrli ili izginuli. Složiću se ako mi kažete da su devedesete odsvirale svoje. Ali melodija još lebdi u vazduhu.
Izveštaj iz Slovenije bi u najkraćem glasio: umro je Ante Marković. Ne smem da kažem „najzad" niti smem da kažem „konačno" jer bi to zvučalo kao da se tome radujem (upravo je suprotno), ali da je i ovoliko koliko je poživeo pravo čudo, jeste. Zapravo, istina je suptilnija: za njegovu smrt se ovde saznavalo malo-pomalo u prethodnih 6-7 godina, tokom većeg dela kojih je sam Ante Marković zaista i bio živ, što je možda dodatno otežavalo randevu slovenaca i stvarnosti, da bi ovih dana vest o njegovoj smrti procurela i do onih koji su najupornije držali glavu u pesku, pa tako i do mene. Ne mogu da kažem da sam znao šta radim kada sam se pre nekoliko godina, taman pred Krizu preselio u Sloveniju.
U Norveškoj postoji termin „ukultur", nekultura. On označava radnje koje nisu u redu: zloupotrebe, pronevere, nasilje, kriminal uopšte, no ponajviše se koristi kada su u pitanju finansijske malverzacije. Tamo u Norveškoj vlada stav da nije lepo čak ni kraduckati. Takođe, velika većina Norvežana voli da vreme provodi na skijama. I velika većina Slovenaca voli da vreme provodi na skijama. Možda postoji uzročno-posledična veza, a možda i ne, tek, i u Sloveniji vlada stav da nije lepo kraduckati. Ne znači da u Sloveniji (ili što se toga tiče u Norveškoj) nema lopovluka, nego da ljudi nisu skloni da ove pojave objašnjavaju ustrojstvom sveta, kao da se tu ništa ne može učiniti.
Na jučerašnje demonstrancije u Mariboru neki su došli u pet popodne, a otišli u šest jer su imali zakazano kod manikira, a neki su ostali do devet i bacali kocke od kaldrme na policiju. I jedni i drugi su važni u ovom protestu. Prvi možda još važniji. Jer, ukoliko već vidite da vam životni standard na koji su vas navikli odlazi dođavola najbolje je sa pobunom početi što pre. Danas manjak novca u mesečnom proračunu za manikira, sutra za kupovinu obuće sa kojom ćete pregurati zimu suvih nogu, a prekosutra je već kasno, budite se u zemlji trećeg sveta. Krpite raspale auspuhe, lovite po samoposlugama piletinu koja smrdi na ribu, ali je na sniženju, pijete čaj od šipka da vas zagreje jer se štedi na grejanju moleći boga da se ne razbolite jer će trebati lekovi.
Na današnji dan bi uz srećniju genetsku predodređenost i pravilniju ishranu, Čarls Mingas, najveći džez kompozitor svih vremena, napunio devedeset godina. Verovatno bi se na rođendanu prisetili i Mingasovog pokojnog šefa, Djuka Elingtona. Koji je možda najveći džez kompozitor svih vremena. Ali treće mogućnosti nema.
Čarlsa Mingasa je otac tukao za svaku sitnicu. Naprimer, jer bi se upiškio u krevetu. To je ostavilo posledice. Izvesni teoretičari džeza tvrde da se svi džezeri dele na patetične i frustrirane. Nazvan The Angry Man of Jazz, ne samo jer je umeo da se maši sekire, Mingas je pripadao ovim drugim. Rođen u Nogalesu, Arizona, gradu koga preseca granica sa državom Sonora (delu sveta o kome uzgredno preporučujem da se čitalac obavestiti putem romana "2666"), Mingas će se Meksiku vraćati često a najzad i konačno. Srećom po muziku, a po svemu što znamo o Nogalesu i po sebe, odrastao je u ne previše udaljenom Los Anđelesu, u getu po imenu Vots (Watts). Vots je bio i ostao izvor svakojakih nevolja, ali i kuzina u kojoj je mešavina muzičkih uticaja, rasa i potrebe da se odatle pobegne proizvodila neprekidne erupcije muzičkih talenenata. Što se tiče nasleđa sa kojim je Mingas odrastao, dovoljno je reći da je Mingasov otac tek kao punoletan otkrio da nije belac, već vanbračno dete crnog roba, živevši do ovog otkrića uz majku Šveđanku i njenog neslutećeg muža, Nemca.
Doktore, kako je to biti majka?
Bane Vukašinović
Ne možete da znate dok ne probate – tako je i sa članstvom u stranci. Iznenada sam za vreme svog boravka u Beogradu došao do podatka da vlasnica lokalnog butika trikotaže ima verenika u užem rukovodstvu stranke koja samo što se nije osnovala. Pošto sam u ovo upućen direktno od same buduće supruge stranačkog rukovodioca, birajući gaće, učinilo mi se zgodnim da iskoristim nadahnuće i oprezno upitam oko prijema u članstvo.
Pre desetak dana je kod nas promovisana knjiga "Povijest gej i lezbijskog života i kulture". Nisam imao prilike da je prelistam, te tako ne znam ima li u njoj reči o džezu. Neko će se upitati čemu naglašavati kao podskup jednu umetnikovu životnu okolnost više negu drugu, naprimer da je siroče ili da ima ortopedskih problema. Tema je validna iz prostog razloga što postoji nešto što se naziva kulturom homoseksualnog „pokreta", a ne postoji ništa slično što bi se dalo povezati sa ljudima sa ravnim tabanima. Koliko je kultura seksualnih manjina dala jednom manjinskom muzičkom pokretu? Koliko sam imao prilike da istražim, homoseksualizam i džez su se malo susretali. Ipak, ne i nikako.
Sve je počelo dobro po tu vezu. Opskurni kreolski kvartovi Njuorleansa ni danas nisu lišeni gej/lezbo/travestit arome.
Ovo je moj ubedljivo najdosadniji naslov do sada. Ipak, tematika nije sasvim nevažna. Juče je na Sajmu knjiga bilo reči o sufinansiranju izdavaštva. Napisaću reč-dve vezane za problem koji imaju autori dela koja zbog svoje prirode moraju da budu ilustrovana. Naime, izdavanje ovakvih knjiga se izdavačima ne može isplatiti bez obzira na kvalitet dela, stoga izdvajam ovaj segment književnosti kao u tom pogledu izuzetan.
Stvar je jednostavna: licenca za izdavanje prosečne strane slikovnice je znatno jeftinija od troškova honorara koje je potrebno platiti ilustratoru i autoru domaće priče.
Onaj ko hoće da usvoji sistem vrednosti čiji je amblem bio turbo folk, neće to učiniti zbog turbo folka. Muzika je devedestih bila samo mazivo, a bez mašine mazivo nije ništa više od gomile sluzi koja neprijatno miriše.
Šta čovek da misli o tim devedesetim? Zavisi koji čovek i zavisi kojim devedesetim. Devedesete su imale mnogo slojeva. Osim toga su, kao srednjoškolska pisana vežba, imale početak, razradu i kraj. Razrada je naravno bila najveća
...pokazalo se da je ovo moje naivno zapažanje u samoj osnovi nerazumevanja suštine principa članstva.
Treća sreća. Postao sam član političke - ima li ih drugačijih? – stranke. Iz trećeg pokušaja. Što reče jedan građanin: „tri puta sam bio u opasnosti od smrti. Prvi put bacili bombu na kola, al’ ja nisam bio u kola“. U mom slučaju, prvi put me je predložio zastavnik Zoran (prve klase). U to vreme se stranke nisu zvale stranke, nego partije, a pošto je postojala samo jedna, nije bilo brige oko toga je li ili nije zauzeta njena troslovna skraćenica, nego se jednostavno govorilo Partija. Priliku da postanem član Partije sam morao da propustim. Delimično da ne razočaram pokojnog dedu, delimično jer mi se kao prva asocijaca na reč „Partija“ javljala zagušljiva prostorija puna sumornih prilika načičkanih uokrug veoma dugačkog stola.