Nekim čudom privučena, pronađoh jutros bilježnicu s tatinim bilješkama, započetu 18.11.1991. Dan kada su on i mama napustili Osijek i stigli u sigurnost svog prvog zagrebačkog utočišta.

(Tata svakodnevno piše dnevnik, najčešće redak ili dva, od svog 15. rođendana 6.aprila 1941., pa do dana današnjega.)

Pitaju Muju što misli o velikom križu koji su Hrvati podigli iznad Mostara?

Kaže Mujo: "Ja mislim da je to jedan veliki plus za Bosnu i Hercegovinu."

I da na ovom mjestu iskoristim priliku: свима који ових дана славе - Христос се роди!

Na periferiji našeg sela nalazi se skromno radničko naselje Čeremuški, izgrađeno zajedničkim snagama radnika iz Groznoga i studenata iz Jaroslava/Ukrajina.

Na gradilištu Čeremuškina upoznali su se Stepan iz Jaroslava i Nina iz Groznog. Svidjelo im se naše selo, pa se odlučiše nastaniti u njemu.

Zapravo bilo je tako da Ninina familija nije htjela ni čuti za Stepana, a i Stepanovi su odbijali prihvatiti Ninu. Za mladi par bilo je to veliko opterećenje jer nisu znali kuda će, kako planirati zajedničku budućnost, gdje „zabaciti sidro“ i započeti

Priču koja slijedi ispričala mi je Inna A. iz Čečenije:

Sin moje susjede Jaše je ustrijeljen od Rusa. Jaša nije mogla prežaliti sinovljevu smrt i s vremena na vrijeme govorila bi kako mrzi Ruse. Nama susjedima je to bilo neugodno čuti. Na kraju krajeva, živjeli smo u ulici u kojoj su zajedno živjeli pripadnici različitih nacionalnosti. Živjeli smo dobro jedni s drugima.

Većina naših susjeda su bile ruske familije i nitko od nas nije pravio razliku između jednih, drugih, trećih,... S tjeskobom i tugom u srcu ispratili smo naše susjede

Mi smo normalni, drugi su nenormalni. Zašto Oni moraju biti tako neiskreni, netočni, nepouzdani, nedisciplinirani, ljigavi, lijeni, korumpirani, licemjerni, uobraženi, operirani od humora, hladni, nedokučivi? Zašto jednostavno ne mogu biti kao mi? (Richard Lewis)

Eto, ja zaredala s pitanjima blogerskom društvu. Ovaj put me zanima vaše mišljenje o:

Koje filmove, TV emisije ili serije, knjige i muzičke izvođače biste preporučili strancu koji dolazi u Srbiju i putem navedenih medija želi naučiti nešto o zemlji i ljudima među koje dolazi?

„Čovjek je tek onda zaboravljen, kada mu je ime zaboravljeno." (Gunter Demnig)

© Jochen Staadt

Mesingane pločice se nalaze na trotoaru ispred kuće, posljednjeg dobrovoljno izabranog prebivališta. S tog mjesta put je najčešće vodio u prisilna prebivališta, poznatija kao koncentracioni logori ili logori smrti. Ovo kamenje s mesinganom pločicom, na kojoj uz „Ovdje je živio/la" stoji ime osobe, njen datum rođenja i

Zadnja dva desetljeća svjedocima smo velikih promjena na istoku i jugoistoku Evrope. U razgovorima o tranziciji i njenim posljedicama hvatamo se prvo njenih ekonomskih i političkih produkata i/ili posljedica, neposredno zatim dotaknemo se problematike strukturalnih promjena (npr. zakoni i institucije, njihova (ne)primjerenost, (ne)djelotvornost, čak i izostanak prijeko potrebnih) i društvenih anomalija (porast kriminaliteta, odnos prema osjetljivim grupama i manjinama, …). Tak malo kasnije, ali neizostavno, priča krene u smjeru promjena u demografskim strukturama tih društava, koje

November 9th (11th) 1918 - The End of the WWI & Proclamation of the Weimar Republic
November 9th 1938 - Reichspogromnacht ("Kristallnacht")
November 9th 1989 - Opening of the Berlin Wall

 by Matityahu

Desetoro glumaca sedi za jednim dugačkim stolom na sceni i mesi testo za hleb. Testo se zatim stavlja u upaljene pećnice iza njih. Pored svakog od njih stoji jedan tumač koji komunicira sa glumcima na jeziku gluvonemih i prenosi replike publici. Publika ne može videti glumce, a ni čuti nas koji tu sedimo. Ne samo što su gluvonemi, već su i slepi u isto vreme.

Nalazim se u najnovijem pozorištu Tel Aviva, Nalaga'at. Ta reč prevodu otkriva nešto što je jedinstveno s tom scenom: „Izvoli, priđi i pipni". Ovim trima rečima predstavljaju