Nekim čudom privučena, pronađoh jutros bilježnicu s tatinim bilješkama, započetu 18.11.1991. Dan kada su on i mama napustili Osijek i stigli u sigurnost svog prvog zagrebačkog utočišta.
(Tata svakodnevno piše dnevnik, najčešće redak ili dva, od svog 15. rođendana 6.aprila 1941., pa do dana današnjega.)
or: Is there life before death?
Mi smo normalni, drugi su nenormalni. Zašto Oni moraju biti tako neiskreni, netočni, nepouzdani, nedisciplinirani, ljigavi, lijeni, korumpirani, licemjerni, uobraženi, operirani od humora, hladni, nedokučivi? Zašto jednostavno ne mogu biti kao mi? (Richard Lewis)
Ono što me uvijek privlačilo su bili primjeri pojedinaca i grupa koji se opiru mainstreamu, predrasudama, mehanizmima potčinjavanja. Primjeri onih koji ozbiljno dovode u pitanje koncepte i slike koje nosimo u svojim glavama. Otuda i ovaj post koji govori o jednom, ali ne i jedinom, primjeru pro-akcije, odbijanja preuzimanja gotovo predodređene uloge žrtve i „donjega".
gošća autorica: Rafaela Božić - Šejić
Ići u Veneciju kao rođeni Zadranin ima sasvim neke druge konotacije nego ako ste Kinez, Japanac, Rus - ili preciznije Peterburžac, da ne kažem Brodski. Odnos s Venecijom uvijek je za Zadar bio odnos s jačim i krvoločnijim i
U situaciji uzavrelih emocija, riječi koje pozljeđuju, nadmetanjima u anti-protivnosti i mom osobnom osjećaju nedostatka orijentacije kamo i dokle, obhrvala su me sjećanja na jednog malog, ali veoma važnog pratioca vlastitog odrastanja.
Taj mali, bezazleni stanovnik šume, simbol generacijskog pamćenja onih koji - baš kao što za sebe reče istočno-njemački dramatičar Thomas Oberender - dva života imaju, ali jednu biografiju.
Ježurka Ježić!
prvi dio
drugi
gost autor: mayo1
Potaknut blogom Srđana Fuchsa koji je počeo ratom u Gazi a završio u domaćim vodama klasičnog hrvatsko-srpskog blogovskog obračuna o krivcima i žrtvama rata u Hrvatskoj 1991-95, i određenim tvrdnjama i pitanjima koje su isplivali u raspravi, želim tu temu prikazati na drugačiji način.
Uobičajeni pristup